MOJE PUTOVANJE KROZ SLIKARSTVO

Impresionizam u slikarstvu je otvorio vrata modernijem shvaćanju umjetnosti.

Umjetnost polako postaje samoj sebi svrha (moj dojam). 

Napokon umjetnost počinje dolaziti iz srca, od srca, a ne po narudžbi iz nečijeg novčanika. Novac dolazi tek poslije. Možda..

Po meni se još nekoliko takvih skokova dogodilo i ranije- nizozemski umjetnici su u renesansi počeli miješati pigment sa uljem, te zahvaljujući sporosušećim uljanim bojama, za razliku od jajčanih, razvijaju se drugačije slike, drugačijih motiva. Slikari su mogli mjesecima raditi i detaljizirati na slici. Također se priklanjaju motivima svakodnevnog života. Uljene boje, također daju jedan drugačiji ton slici, a on je oplođen svjetlošću. Prikazivanje svjetla na slici napokon se moglo perfekcionistički prikazati. 

Jan van Eyck: Portret Arnolfinijevih, 1434., ulje na hrastovini

Još jedan veliki skok u slikarstvu, po meni (napominjem da ja nisam nikakav stručnjak ni povjesničar umjetnosti) se dogodio u kasnoj renesansi i razbuktao se u baroku- zračna perspektiva. Smatra se da je otac zračne perspektive multitalent Leonardo da Vinci. Što su predmeti, ljudi, okoliš dalji, oni postaju mekši, prozračniji, naprosto realno izgledaju udaljeniji. Zapravo je to nadogradnja geometrijske perspektive poznate od nešto prije koja je definirana jednostavno- što su predmeti udaljeniji djelovati će manje i tako tamo daleko, daleko, nestati u jednoj točki (čak mi ovo zazvučalo romantično :)).

Leonardo da Vinci: Sveti Ivan u divljini, 1510.- 1515., ulje na ploči

No u devetnaestom stoljeću nastaje prava revolucija u slikarstvu. Slikarstvo stvara temelje za početak prave kreacije i do sredine dvadesetoga stoljeća razviti će se puno slikarskih smjerova, a svaki od njih će biti iznimno kreativan. Po mom skromnom mišljenu, ono što se događalo u umjetnosti zadnjih dvadesetak godina je stagnacija. Kako da se ugledamo na Damiena Hirsta i njegove točkice i morskog psa u formaldehidu, njegovu isforsiranu popularnost od strane jednog vrlo moćnog mecene. Sve to šokantno, drugačije što se događa u našem dobu, već se dogodilo prije, ranije u dvadesetom stoljeću. Ako je ikome poznato, neka se samo osvrne na akcionizam šezdesetih godina prošloga stoljeća kada su konzervirali fekalije, kada su se premazivali krvlju i smišljali svakava prljava smeđa, siva čudesa i instalacije. To je bilo vrijeme nove revolucije. Od tada se događa tek recikliranje, tek ponešto nadograđivanje i preserancija. Uz časne iznimke. No iskreno zar su Gilbert and George baš tako originalni? Stvarno?

Jackson Pollock: Ritam jeseni, 1950.

Ono stvarno ludo što se događalo u umjetnosti dogodilo se od kraja devetnaestoga stoljeća do sedamsedetih godina prošloga stoljeća. Čekam i živim da vidim novo doba umjetnosti. No ni sama ne znam ima li nade. Ima jedna umjetnica austrijska čini mi se, koja je izazivala senzaciju prije nekih ne znam koliko godina, nedavno, ne znam joj više ime, koja je na svojoj izložbi slikala slike svojom menstrualnom krvlju. Šokantno? Gadljivo? Razočaravajuće. Ništa novo. NIŠTA NOVO. Hoću jako neki pomak. Ni sama ga nisam sposobna napraviti. No tko sam ja? Nitko. Tek mali amaterski zaljubljenik u slikarstvo koji nije imao dovoljno koncentracije naučiti ni osnovne crtačke tehnike. No, to je moj problem. Lijenost upravlja mojim životom. I glupi bunt protiv pravila. I ipak lijenost, ako sve zbrojim i oduzmem. Ja čekam nove ljude da zavladaju. Gledam u umjetnost, a tamo negdje sprema se možda pravi rat. Kako su ratovi djelovali na umjetnost tokom povijesti?

Velika i stvarno opsežna tema za koju ja nemam kapaciteta trenutno.

No da se vratim u jedno sretnije doba..

Druga polovica je devetnaestoga stoljeća. I sam kraj.

Industrija se razvija. Žene počinju raditi. Zarađivanje donosi novu svijest i snagu za borbu za prava kakva imaju i muškarci. U Americi se grade prvi neboderi zahvaljujući čeličnim konstrukcijama. 

U Meksiku jedan muškarac upoznaje jednu ženu- uskoro će se roditi kraljica nepretencioznog slikarstva- Frida Kahlo.

Društveno- ekonomske promjene su nezaustavljive. Big bang ima svoju mini reprizu na Zemlji.

Frida Kahlo i mala ja, skoro sam se rasplakala; jesam zapravo (MoMA, NYC)

Moj naklon kraljici Fridi; prije nekoliko godina za potrebe jednog fora tuluma

Pariz.

Samo biti u Parizu u to vrijeme, to je bio san mnogih umjetnika. Nekima je san postao zbilja i spoznali su surovost i teško preživljavanje lutajući ulicama Montmartrea. No imali su priliku živjeti svoju umjetnost, osloboditi ju svih lanaca uštogljenoga, elitističkoga, suhoparnoga, neinventivnog i već pomalo dosadnoga načina slikanja. 

Impresionisti.

Oslodođeni, mladi, nezavezani pravilima, "novi" slikari plešu po platnu ostavljajući pečate trenutnog raspoloženja. Izlaze iz svojih studija, stanova, lutaju po prirodi, krajolicima tražeći svoje motive. Oni slikaju vani. Senzacija. Monet, Degas, Renoir i Pissarro provode malu revoluciju, ljute i izazivaju čak i sprdnju svojom prvom izložbom. Salonisti, priznati ljudi slikarstva toga doba ih naprosto ismijavaju. .. no tko njih uopće više pamti, počela je nezustavljiva bujica u izražavanju kreativnosti. 

Claude Monet: Impresija, 1872., ulje na platnu (mislim da je sa ovom sve počelo)

Od svih njih Degas mi je najklasičniji, crtački savršen, no on mi je i najmračniji. Ne znam što bih s njim, doživjela sam ga svećenički, činovnički. Kao nekoga tko se pokazuje savršen izvana, a unutar sebe patnički pokušava nahraniti svoje demone i to detaljima. Sitničavošću. A tako bi htio biti prljav i perverzan. Tako bi malo sado- mazo sa mladim i premladim djevojkama. Tako sam ga ja doživjela. To je fikcija izvučena iz mojih misli. Perfekcionist opsjednut balerinama, opsjednut sa tehničkom savršenoću slike.... skroz na skroz mi je Degas sumnjiv, preuredan je da bi bio posve iskren i stvaran.

Edgar Degas: neke balerine štajaznam, 1872., ulje na platnu

A u to doba, negdje u svijetu, ne tako daleko, rađaju se ratnici protiv vlastitih sjena- Modigliani plače u nekoj kolijevci. Koliko će mu život biti kratak, a koliko buran, ali uspjeti će napraviti pravi bum u svijetu slikarstva.

Amedeo Modigliani i nenašminkana ja; baš dobro, jer mi tako oči bolje pašu uz njegovu dragu (MoMA, NYC)

Otvara se i Moulin Rouge. Puno puta sam razmišljala o njegovom najpoznatijem stanaru Toulouse- Lautrecu. Šepavi mali čovjek koji, ako se dobro sjećam što sam pročitala davno, doživio nesreću u djetinjstvu koja je tako zaključano nenadogradivo obilježila njegovo tijelo. Bio je tako dobar slikar, lagane ruke, najčešće je slikao na kartonima... zanima me je li imao mnogo žena u svome krevetu.. sigurna sam da jest. Možda je on njima bio kao neka utjeha, uvijek tamo...
Završiti ću sada. Dosta bi bilo.

Moulin Rouge, Pariz

Henri de Toulouse- Lautrec: Le Toilette, 1889., ulje na kartonu 

*Isprike ako ima kakvih netočnosti, ništa nisam provjeravala, sve sam pisala što sam od prije upamtila i pod utjecajem svoje mašte (i pod laganim utjecajem Chivas Regal- aged 18 years :o :D)