Ljudi noktima crne ponjave deru.
Mi ćemo doći. U noći.
Pijani i plačni.
U duši dobri i vedri.
U mozgu mračni.
Mi znamo klanje
i umiranje.
I mi ćemo pasti.
Pa što će nam onda ruže,
koje će poslije cvasti?
Kad sada nemamo ništa,
kad sada mozak boli,
kad smo tako tužni, umorni i goli.
Zima i ljeto. Isto.
Nas uvijek mozak boli.
Mi smo ko dijete.
Nama život trnove vijence plete.
I mi ćemo sada poći,
dok se još putevi svijete,
dok se još staze vide,
a skoro će na nas mrak.
Jer noćas
žene će bolesno pasti po logu,
i mi ćemo iskreno šapnuti bogu:
o, mi, koji smo nebo gledati znali,
mi smo pali, mi smo pali.
(1920.)
No comments:
Post a Comment