DJETINJSTVO- OSAMDESETE

Sjećanja samo naviru.

Svoju šalicu iz djetinjstva još imam. Čuvam ju za uspomenu.

Gledala sam sada stare fotografije. Počela sam razmišljati o stvarima koje sam tada voljela i koje su obilježile moje djetinjstvo.

Igrali smo se najčešće žmirke, dobacivke, graničara, voća i gume. Gume mi je bilo zakon igrati.

Kada sam bila dijete voljela sam sladoled, sada više i ne baš. U sjećanju mi je ostao najbolji sladoled na svijetu, neki domaće rađeni koji se prodavao na štandu u kampu u Loparu na Braču. Od banane, ali prave. Sa preljevom od čokolade. Bio je jako skup i za njega sam morala nagovarati mamu i tatu da mi daju novac da ga kupim. Kada bih ga pojela, samo mi je bilo u mislima kako doći do još jednoga.

Također sam voljela sladoled u kuglicama i kornetu. 

preuzeto sa ledo.com

Za doručak sam jela svako jutro kolačiće sa miješanom marmeladom ili medom. Kolačići su se radili od smjese kao za palačinke, samo puno gušće i pekli u tavi na svinjskoj masti. Uz njih sam pila bijelu kavu. Ponekada sam jela razlomljeni kruh u bijeloj kavi. Mljac. To je tako fino. 

Kupovala sam magazine Ćao i i bila sretna kada bih se dočepala časopisa Bravo. Bravo nisam čitala, nego gledala samo sličice, jer nisam znala njemački. 

Od slikovnica mi je bila najdraža Ježurka Ježić od Branka Čopića. Moja mama ju još uvijek zna na pamet izrecitirati koliko ju je puta samo sestri i meni čitala.

Gledala sam Smogovce i obožavala pjesmu: Vraćam se Zagrebe tebi. Sjećam se jednom idemo u Zagreb, a ja u svom tom uzbuđenju skačem i plešem po dvorištu i pjevam vraaaaaćam se Zagrebeee teeeebiii, a mama stoji pokraj auta, plavog Golfa jedinice i viče na mene: ulazi više u auto, idemo, ajde ulaziiii!!!

Sada sam se sjetila kada smo jednom išli u goste u Beograd kod didine polusestre koja je tamo živjela, a ja baš kupila neko labelo koje ostavlja rozi trag na usnama i došli tamo, a ja se namazala s tim, sjela na fotelju kao kraljica i pućim usne. Baka mi se obraća, a ja ne odgovaam, samo pućim te usne i mislim si kako sam sada lijepa i važna. I sjećam se te svoje bake Mande kako mi je bila neki uzor, bila mi je sva cool i svoja, radila je na aerodromu nešto u vezi vremenske prognoze, i puno je putovala, govorila glasno, super se oblačila i nije se nikada udavala. Bila mi je kao netko iz filmova.

Jednom u Nami u Zagrebu šopingiram sa mamom. Ona je imala prekrasan karmin crveni, dugački kaput na sebi. Još i danas zna reći: e to je bio Mura kaput, cijelu plaću sam dala za njega. Uglavnom, mama je išla ispred, a ja bih se iza nje držala za taj kaput. Kako joj nisam mogla stalno gledati u leđa, već me zanimalo što se događa oko mene, tako nisam gledala u nju. Nego se samo držala. U jednom trenutku žena u crvenom kaputu se okreće i ja pogledam gore u nju, kada ono TO NIJE MOJA MAMA! Valjda sam ju na trenutak ispustila i uhvatila se za kaput neke druge žene i slijedila nju. Očito me mama našla :), ali ja sam u tolikom šoku bila da mi je poslije toga sve rupa u pamćenju.

Ovoga se baš ne sjećam sama, ali moji vole pričati tu dogodovštinu. Kada sam bila skroz mala, skroz,   nestala sam u kampu u Loparu gdje smo ljetovali. Cijelo djetivnjstvo sam, btw, provela po šatorima. Nestala iz šatora. Moji poludjeli, potraga nastala, nema mene. Napravili oni pauzu, stoje kod šatora, kada se ja u jednom trenutku vraćam ležerno s nečim u ruci. Moji viču: gdje si nestala, gdje si bila!!! A ja smireno kažem: išla sam si do trgovine kupiti plavi pištolj :D. Kako sam znala otići do trgovine  i vratiti se do šatora u tom cijelom labirintu šatora, sama, jedva znala pričati i hodati, tome se moji još uvijek čude. I da zaključim. Koncept novca tada nisam poznavala. Naime, očito je da sam plastičnu igračku zapravo ukrala. Kako me nitko ni u trgovini nije skužio, to meni isto nije jasno.

Kao malo veća voljela sam one dudice kao privjeske. Mi cure smo ih stavljali na lančiće ili naušnice. 

preuzeto sa forum.hr: mari_2011

Za vrijeme odmora sam najviše voljela ići u trgovinu kupiti masnu lepinju ili pecivo sa makom. Učiteljica mi je bila drugarica Dragica. Sjedila sam u tom razredu ispred nje jednom, a ona je imala neku nježnu bluzu kopačnu naprijed. I kako se pomaknula napravio se mali otvor i vidjela sam joj čipkasti kombine. U tom trenutku ona je meni bila najženstvenija žena ikada, mislim da sam tada prvi puta spoznala, iako nisam znala za tu riječ i pojam: da je nešto seksi i senzualno. 

Da, još nešto u vezi drugarice Dragice. Moja prva ljubav je bio njezin sin. Iako on to nije znao. Ni nitko. I u prvom razredu, kao da me malo prošlo, odljubila se ja i dobila višak samopouzdanja i potrebu da svima objavim da sam ja slobodna osoba. Za vrijeme sata, učiteljica ispituje, dižu se ruke, dižem i ja. Ustane ona mene, a ja ponosno izjavim: drugarice, ja sam bila zaljubljena u vašeg sina B., ali znajte da više nisam. I sjednem. Tajac u razredu. Također, nakon toga se isto više ničega ne sjećam. Valjda sam propala u zemlju tada :D.

Što još.

Sjeća se netko ovih žvaka:

preuzeto sa forum.hr

A ovog pakiranja Fructal sokova:

preuzeto sa retrozabavnik.blogspot.com

Završavam ovaj post sa fenomenom Lambade i krajem osamdesetih. Imala sam tada one sandale sa gumenim đonom i gumenim trakicama gore i lambada suknjicu. Bila sam na moru u Crikvenici i sjedila na nekom betonu kada mi je prišao jedan dječak. Austrijanac. Nismo se znali sporazumjeti, no shvatila sam da mu se sviđam. Svidio se i on meni. Nekoliko dana to ljeto smo zajedno provodili vrijeme smijući se pokušavajući nekako reći nešto što onaj drugi može razumjeti. Ja bih se ustala i zavrtila u svojoj lambada suknjici punog kruga, a on me gledao i smijao se. Koje je to nevino vrijeme bilo. I lijepo.