MANCHESTER SEALIFE

Prvo sam napisala da sam bila danas u vodenom parku, ali to nije to. Vodeni zoološki? 

Ne razumijem se ni u more, ni u ribe, ni vodene organizme. Skoro pa baš ništa. Ribe me nešto ne zanimaju previše, najdraže životinje su mi domaće mačke i lisice. Sve super, ali treba biti otvoren i prema onome što nam nije primarni interes, jer takva iskustva nas otvaraju i pomlađuju nas. Riječ "dosadno" i dosada kao pojam mi je tako mrska. Kako neki ljudi mogu osjećati dosadu! To je takva šteta, a toliko je toga oko nas što žudi za našom pažnjom. Naša otkrića ne moraju biti nevjerojatna, mogu se dogoditi i u dnevnom boravku (npr. svaki dan gledamo televiziju, a kako je zanimljivo naći knjigu o povijesti i načinu rada jednoga televizora i eto već zabave za nekoliko sati ili nekoliko mjeseci :)). Ne moramo se daleko udaljiti. 

Mladost traje onoliko dugo koliko smo znatiželjni i koliko smo sposobni raspoznati i upiti malih srećica.

Danas sam prvi puta poželjala naučiti roniti tako da mogu otići u tišinu mora. I onda tamo samo promatrati. Osjetiti koliko sam mala. 

Kako smo mi ljudi umišljena bića, nekad me to stvarno prekobacuje jer je besmisleno.

Na prvoj fotografiji je moja prijateljica "za pet minuta". Zavukla se kod ove stijene i skoro naslonila na staklo. Ja sam ju onda dragala sa druge strane stakla. Prelijepa je. Podsjetila me na nešto što sam pomalo zaboravila: "Šutnja je zlato". Pomislila sam: "Nije uvijek, ali češće nego što to mi mislimo ipak jest." 

Ova dama/gospodin nije bio raspoložen za druženje. Ona/on je druga najotrovnija riba na Zemlji. Zove se Lionfish. Otrov se nalazi na leđnoj peraji i vrhovima bočnih peraja.

Ova žuta živi sa Lionfish u istom akvariju, ali ne znam čime se ona bavi. Očito je jedino da je vrlo žuta i da se fura na točkice.

Na sljedećoj fotografiji slijede kuleri. Mali morski psi. Tako se spuste na tlo i samo promatraju. Uplašila sam se kada sam ih gledala u oči. Podsjećaju me na ljudske oči. Pametno izgledaju. Oni razmišljaju i planiraju. Ne djeluju baš simpatično, nego pomalo podmuklo, ali ja sam ipak zaključila da se meni jako, jako sviđaju. Još sam svašta vidjela. Neke čudne kornjače koje su dosta agresivne i ovi su iz ovog vodenog centra kao sretni što se ove dvije ne tuku u akvariju i hoće zajedno živjeti. Ženka i mužjak su. Ali ništa se još ne događa. Svi očekuju potomstvo, ali za sada kemija još nije proradila. Zato je kemija zakuhana u akvariju sa vilin konjicima. Dosta ih je tamo, ali dvoje njih su se tako nesumnjivo zavodili i mazili da sam se odlučila maknuti i ostaviti ih na miru. Teško je tamo pod reflektorima naći mračni kutak za malo intimnih doživljaja. 

Još je svega bilo. Puno vrsta riba mijenja spol, ženske su, a onda se preobraze u mužjake, zatim bila je i jedna riba, odnosno riban, koji svoje buduće potomstvo u stadiju jajašaca čuva u ustima, pa plosnate ribice u obliku žileta koje su razvile bizaran način plivanja glavom prema dolje, itd. 

Akvarij sa meduzama me oduševio. Još ima i opciju promjene svjetlosti, što je neizmjerno fora. Meduze su vauuu, tu su, lebde, prozirne, skoro ne postoje. Baš smiruju. Samo kada gledam ove fotografije, osjećam se __________. Ostavila sam prazno, jer ne znam koju bih riječ upotrijebila za stupanj smirujućeg osjećaja kojeg promatranje ovih bića donosi. 

Ove sitne točkice oko meduze su sitni, sitni škampići, koji su im hrana. 

Tu je život. Tu je smrt.

To je Svemir. 

To smo sve mi.

PRIHVATNI WTF RAPORT SRIJEDOM

"Prihvaćaš?"

 "Da."

"Nemoj me zvati."

"Vrti mi se."

"Nemaš kisika."

"Vrti mi se."

"Ne vrti!"

"Nemoj me zvati."

"Neću."

"Zovi me u petak, petkom sam stabilna."

KLAUS NOMI

KLAUS NOMI <3

Klaus Nomi (1944.-1983.) se rodio u Njemačkoj. Pravo ime mu je bilo Klaus Sperber. Negdje u nekom tekstu sam jednom pročitala da je bio Klaus Sperber do onoga trenutka kada se popeo na daske pozornice New Wave Vaudevillea 1978. u New Yorku i opčinio mali svijet svojom svemirskom pojavom i predivnim glasom. New Wave Vaudeville se održavao u staroj dvorani za vjenčanja i bio je osmišljen kao mjesto gdje se mogu prijaviti za nastup talentirani, nepoznati, mladi ljudi ili oni koji su samo mislili da su nešto posebni ili jednostavno blesavi. Bilo je to improvizirano mjesto osmišljeno sa zabavu, za razmjenu kreativne energije ili možda samo sa budaliranje i za okupljanje. Trenutak oživljenja karaktera Klausa Nomija je na moju sreću i sreću svih koji ga vole zabilježen na kameri. Evo ga video:

Iz dokumentarnog filma: "The Nomi Song", (2004.), Klaus Nomis 1978. debut, New Wave Vaudeville

Klaus Nomi je bio pjevač. I to kakav. Koja ličnost. Hvala You Tube što postojiš. Hvala! Hvala! Prije jedno pet-šest-sedam? godina sam na večer sjela za kompjuter i išla poslušati nekoliko pjesama od mojih dragih Coco Rosie i Antony and the Johnsons, kada mi se u desnom uglu pojavi sličica muškarca, teatarski stiliziranoga i energetski šarenoga. Klaus Nomi: Total Eclipse! Ljubav je počela, ljubav traje. Tko je on? Što je on? Nevjerojatan talent i erupcija kreacije ili izmučena duša i neizrealizirani klasičar. Baš me briga. Svaki čovjek je SVE. Negdje sam isto pročitala da je Nomi bio čovjek koji je u jednom času bio bespolni (bezspolni?), čisti android koji nastupa sa velikim orkestrom finoj gospodi, a za nekoliko sati da bi na slabo osvijetljenom parkiralištu opsluživao nepoznate muškarce. Ne znam da li je baš to istina, no možda joj je blizu. U svakome slučaju, sve mu dobro pristaje, i ono bolje i lošije.

Nomi- Sperber su ipak jedna osoba. Romantičan, nejak, utučen, predivan, hipersenzibilan, poseban, usredotočen, borac, plah, brižan, perfekcionist.

Jedan od mojih najdražih umjetnika.

Dok je odrastao u Njemačkoj, glazbeni uzor bila mu je velika operna pjevačica Maria Callas. Sanjao je da i on postane operni pjevač. Poslije je radio u berlinskoj operi kao neko pomoćno osoblje, mislim onaj koji vodi publiku do svoga mjesta, ali nije se nikada uspio zaposliti kao pjevač tamo. Neko vrijeme je nastupao u Njemačkoj po gej klubovima, ne znajući zapravo što bi sa sobom. Onda se odlučio preseliti u Ameriku, u New York. Grad koji je utapao svakave čudake i u kojem je bilo mjesta za još njih. Klupska scena u New Yorku je cvjetala, bio je to stvarno grad za mlade ljude pune kreativne snage. Otišao je tamo krajem sedamdesetih. Svašta je radio, pa se zaposlio u Fiorucciju (kao i Joey Arias o kojem sam pisala u prethodnom postu). Nekako ih je negdje spazio i David Bowie, pa ih je pozvao da mu budu pomoćni vokali i performeri na njegovom nastupu 1979. na Saturday Night Live. 

Predobro :). Bowie je isto lik za sebe i svoju priču. Nomi i Arias su dobili lovu da si idu kupiti odjeću za nastup. Evo ih u Thierry Mugler haljinama. Bowie ne znam što nosi, ali isto super izgleda munjeno. Konzervativno. Kao stroga činovnica koja ima 45 godina i još se nikada nije poseksala, a i za doručak i ručak jede žitarice sa mlijekom (za večeru ništa, jer u 19:20 već spava).

Gdje sam stala.. da, na tome nastupu ljudi su primjetili Klausa Nomija i počeo je dobivati gaže i polako sticati sve veći krug ljudi koji ga doživljavaju.

Klaus Nomi je kultni underground umjetnik njujorške klupske scene početka osamdesetih. Tek je počeo graditi neku karijeru, tek se ufurao i onda se sve slomilo. 1983. je umro kao jedan od prvih (polu)poznatih ljudi sa scene od AIDS-a. Premalo se još znalo o toj bolesti koja uništava imunološki sustav. 1982. tek je dobila naziv AIDS. U petom mjesecu 1983. doktori su izolirali novi virus za koji su zaključili da bi mogao biti uzrok nove bolesti. U osmom mjesecu 1983. u jednoj njujorkškoj bolnici sida je sasjekla maloga Klausa Nomija, samog i napuštenog. Navodno mu većina ljudi s kojima je bio dobar nije htjela doći vidjeti ga i oprostiti se zbog ogromnog straha od još nedovoljno poznate bolesti.

ŽIVOT! JA ŽIVIM! ŽIVIM! TI ŽIVIŠ! NE ZNAM!!!!

O!O!O! HUG! HUG! HUG! KLAUSIĆU JA TI ŠALJEM ZAGRLJAJ

Klaus Nomi je izdao samo dva albuma i nekoliko singlica. Nije stigao više, vrijeme mu se odlučilo zaustaviti. Pjevao je i pjesme koje su samo za njega napisane, zatim pojedine dijelove opera, ali i obrađivao je i neke rock i pop pjesme. 

Ovo su omoti od ta dva albuma:

Album: KLAUS NOMI, 1981.

Album: SINGLE MAN, 1982.

Čovjek je razotkriven, alien se skrio!

Neke oznake izvučene iz mojih dojmova:
provokator, buntovnik, izvještačen, istinit, nestvaran, jak vizualni identitet, jak vokalni identitet, vanzemaljac, autsajder, vertikala opernog glasovnog raspona, bizaran, zaigran, tužan;
Komandant Data plus operna diva plus modni poster iz osamdesetih u kojemu se modelu ne vidi lice plus čarobnjak koji još uvijek pronalazi puteve do novih srca i u 21.stoljeću.

Klaus Nomi u elementu!
Slijedi moj odabir pjesama:

Klaus Nomi: Total eclipse (tekst: K.Hoffman)

Klaus Nomi: Cold song (arija, tekst: D.Purcell)

Klaus Nomi: Nomi song (tekst: K.Hoffman)

Klaus Nomi: Simple man (tekst: K.Hoffman)

Klaus Nomi: After the fall (tekst: K.Hoffman)

Klaus Nomi (cover): You dont own me (tekst: Madara/Woody)

Stavljam ovdje link jednog od meni najdražih članaka, od osobe koja je vidjela u živo razdoblje Klausa Nomija i Joey Ariasa iz doba rada u trgovini sa odjećom, iz doba nastupa sa Bowiem i koja je pratila rad i djelovanje Klausa Nomija. Predivan članak, ja kada sam ga čitala, sve sam vidjela, sve sam doživjela to što je opisano: http://www.roctober.com/roctober/greatness/nomi.html

THE END

JOEY ARIAS PREDSTAVA

Htjela sam ugurati Klausa Nomija i Joey Ariasa  (neću pisati sa crticom jer me crtica živcira) u isti post, ali ipak neću skroz. Iako su bili prijatelji i iako Joey Arias i dalje čuva i prenosi novim generacijama sitnu glazbenu ostavštinu Klausa Nomija i njihove smiješno- gorke dogodovštine, njih dvojica su meni baš različiti. Sličnog senzibiliteta, no različite umjetničke prezentacije. Za Klausa Nomija želim napraviti poseban post. Klaus Nomi je tuga pomiješana sa velikim talentom i kreativnošću koja nije ni imala šanse postati vidljiva svima, jer svatko ju ni ne može vidjeti. Joey Arias je isto život negdje "tamo", no izdržljiv, jak, preživljava i traje. On se koliko- toliko snašao.  No nešto zajedničko što ih još veže moram ovdje ubaciti. Jedan video dok su radili obojica u Fiorucciju u New Yorku, čini mi se krajem sedamdesetih. 

Video je genijalan, po meni sam malo treš umjetničko djelo. Snimljen za neku emisiju sa dodanim smijehom. Likovi u trgovini plešu, cirkusiraju, neki se prenemažu, neki su tamo jer su došli biti viđeni, preseravaju se, no neki su tamo jer oni pripadaju svome svijetu i rade predstavu jer predstavu i žive. Istinski, oni su drugi svemir. To su Klaus Nomi i Joey Aries tamo. Dosljedni sebi, bez obzira što možda nisu prihvatljivi većini ljudi.

A ovi koji gledaju izvana u izlog? To su promatrači, gledači. Svi smo ih nekada osjetili (a i obratno vrijedi isto). Ali da nema ovih koji promatraju, bi li ovi u izlogu imali smisla? Uostalom, biti promatrač nije jednoznačna kategorija, ali u svojoj goloj definiciji je neutralna. Svatko od nas pojedinačno daje joj negativan ili pozitivan predznak.

Klaus Nomi and Joey Arias dancing in Fiorucci windows NYC-Real People

Prolazim ja neki dan pokraj stalka sa letcima. Ne zaustavim se, ali ulovim: Joey Arias. Odmah sam prepoznala. Kako volim Klausa Nomija, Joey Arias je u toj priči bio neizbježan :). Ovo je bila super prilika da malo bolje upoznam što on radi. Jeeej! Brzo, brzo, kupuj karte! On i Kristian Hoffman, koji je pisao pjesme Klausu Nomiju, nastupaju na otvorenju Queer Contact festivala u Manchesteru. Kiša je padala do tamo, kiša je padala u povratku. Ovdje svaki dan neka kiša. I danas se spustila. Pizdunska, hladna, vjetrovita kiša. Ma ne smeta. Kišobrana ni nemam, ne koristi zbog vjetra.

Bilo je super, super. Pjevanje, komedija, gej humor, brižnost i toplina, crna haljina, krive noge, smijeh iz publike, smijeh sa pozornice. Taj Joey kada se nasmije, cijela dvorana se zatrese. U jednom trenutku je tako prost, a u drugom majčinski nježan. Jako simpatičan. Hoffman je uštogljen i suzdržan, plašljiv od kontakta. Dobro se njih dvojica upotpunjuju. To su moji dojmovi u kratko sa nastupa. Zabavno i smiješno. 

Video neki neću tražiti jer ovi koji su dostupni, ne dočaravaju mi tu atmosferu i zabavu koju sam ja u živo doživjela, ipak, to je mala scena iza zastora koju je stvarno zanimljivo vidjeti- kabaret, drag queen, komedija, drama, predimenzioniranost pokreta i glasa. Sa pozitivnim zaključkom. :)

LUCK LUST LIQUOR AND BURN

Naslov je ime birtije u prizemlju- birtije za čekanje- restorana u kojemu sam bila neki dan.

Meni se jako, jako svidio ovaj prostor na katu za piti dok se čeka mjesto u restoranu. Zato i pišem ovaj post. Zbog fotografije detalja šanka sa dvije stolice (i zbog rozastog koktela). Šank mi je predobar, ove istrošene smedje i plavkaste daščice super izgledaju uz crvene i crne stolice. Ploča od inoksa, tamno crveni zidovi, natpis, boce, na stropu žarulje na žicama. Kao sve bez reda, a zapravo sve promišljeno. Djeluje ležerno, nemarno, čak neuredno. Kreativno. Volim kada naidjem na ovako uredjene prostore, baš se razveselim i osjećam se ugodno u njima.
Ja bih ove stolice! I šank i sve, sve to. 

Luck lust liquor and burn

Ćaooo! Uz dva koktela jako, jako dobra, puna alkohola za smijanje. Samo smijeh. Zove se Don Juan. Kaže ovako: "Ladies. This is the Juan you want.." Ih.Ih.Ih. Malo mi je mutna slika. Malo sam ja mutna. Ne vjerujem si ništa!

MICHIEL CORNELISSEN FOR SOONSALON: NAUŠNICE HAPPY BIRD

E pa ne znam da bi i jedna ptičica rekla za sebe da je sretna dok je u krletci, ali neka im bude.

Ove slatke ptičice su rođene u ovoj krletci, dio su nje i krletka je dio njih, ravnopravne su. Ili ako gledam iz drugoga kuta, potpuno su u neravnopravnoj situaciji (iako kad još malo bolje razmislim, i krletke nisu tu na slobodi, kukica ih drži, aaaa, a sve meni pripadaju :o (sad me muka uhvatila, bolje da ne nadovezujem dalje)) i posebna je tragedija pomisliti na ovakvo rođenje u zatočeništvu. Osuđeništvo. I život u njemu. To isto trajanje i isto trajanje. Tri su scenarija moguća za moje ptičice bila do sada od kada žive kod mene: da spavaju u kutijici, da ih prošetam ponekada i onda cvrkuću sretne opijene prividom slobode i treći da jednoga dana negdje nestanu. Kao i svi mi. E neki dan im se dogodio i četvrti scenarij. Stvarno volim svoje ptičice i za potrebe ovoga posta, postale su na nekoliko trenutaka fotomodeli. Svjetlo se upalilo samo zbog njih.

Tvrtka Soonsalon i mladi dizajner Michiel Cornelissen napravili su tako simpatične komade nakita, naušnice i lančiće sa pticama u krletkama (Happy Bird i Merry Bird) i jednako mile babuške (Matryoshka). Istom tehnologijom. Ja imam jedan par naušnica iz kolekcije Happy Bird. Kupila sam ih u MoMA, NYC a mogu se još kupiti i u Centre Pompidou, Pariz, u nizu odabranih trgovina u mnogim zemljama koje prodaju dizajnerske stvarčice ili na internet stranici Soonsalon-a. Cijena je 29,00 eura.

Dizajn koji prodaju je duhovit, suvremen, pomaknut i sa daškom nostalgije. Sve su to sitnice koje nisu presudne za život, ali svakako ga čine šarolikijim i veselijim. Zaboravila sam napisati: živjela Nizozemska! Nizozemci su. Neka su. Što se mene tiče mogu biti i iz Nosorogove Guzice, samo neka ima što više kreativnosti i pozitivne igre na ovoj našoj planeti. 

Naušnice su vrlo zanimljive, skromne su, djeluju delikatno, no nisu baš tako ranjive kakvima se čine. Nisu moje ptičice samo tako uništive. Slatka mala bićica. Bićićica. Izrađene su tehnologijom 3d printa. Ptica je printana direktno u svojoj krletci. Nema nikakvog naknadnoga sastavljanja. Meni to dosta cool zvuči. Materijal je poliamid. Ona kukica je od nehrđajućeg čelika. Veličina je 3.5x2 cm. Dolaze u crnoj, bijeloj, sivoj, crvenoj, indigo, ljubičastoj, rozoj, tamno zelenoj, smeđoj, plavoj, žutoj i narančastoj boji. A jesu se pretrgli sa tim bojama. Doslovno.

Slijedi nekoliko fotografija preuzetih sa Soonsalon stranice:

Michiel Cornelissen for Soonsalon: Happy Bird

Nekoliko fotografija moje dvije male:

WTF RAPORT PONEDJELJKOM

Zavući se u čistu posteljinu.
Hladnu, grubu, mirisnu.
Ona klizi, klizi, ja ju grijem, grijem.
Ona se opire, opire, ja ju oblikujem, oblikujem.
Onda se napokon opusti, pa me obavija, povija, ovija, izvija, omata i opija.
Kaže mi: "Zagrli i ti mene.."

Ali ja već spavam.

A ona pomisli: "Ovo je zadnji put da si me ovako iskoristila."