MANCHESTER SEALIFE

Prvo sam napisala da sam bila danas u vodenom parku, ali to nije to. Vodeni zoološki? 

Ne razumijem se ni u more, ni u ribe, ni vodene organizme. Skoro pa baš ništa. Ribe me nešto ne zanimaju previše, najdraže životinje su mi domaće mačke i lisice. Sve super, ali treba biti otvoren i prema onome što nam nije primarni interes, jer takva iskustva nas otvaraju i pomlađuju nas. Riječ "dosadno" i dosada kao pojam mi je tako mrska. Kako neki ljudi mogu osjećati dosadu! To je takva šteta, a toliko je toga oko nas što žudi za našom pažnjom. Naša otkrića ne moraju biti nevjerojatna, mogu se dogoditi i u dnevnom boravku (npr. svaki dan gledamo televiziju, a kako je zanimljivo naći knjigu o povijesti i načinu rada jednoga televizora i eto već zabave za nekoliko sati ili nekoliko mjeseci :)). Ne moramo se daleko udaljiti. 

Mladost traje onoliko dugo koliko smo znatiželjni i koliko smo sposobni raspoznati i upiti malih srećica.

Danas sam prvi puta poželjala naučiti roniti tako da mogu otići u tišinu mora. I onda tamo samo promatrati. Osjetiti koliko sam mala. 

Kako smo mi ljudi umišljena bića, nekad me to stvarno prekobacuje jer je besmisleno.

Na prvoj fotografiji je moja prijateljica "za pet minuta". Zavukla se kod ove stijene i skoro naslonila na staklo. Ja sam ju onda dragala sa druge strane stakla. Prelijepa je. Podsjetila me na nešto što sam pomalo zaboravila: "Šutnja je zlato". Pomislila sam: "Nije uvijek, ali češće nego što to mi mislimo ipak jest." 

Ova dama/gospodin nije bio raspoložen za druženje. Ona/on je druga najotrovnija riba na Zemlji. Zove se Lionfish. Otrov se nalazi na leđnoj peraji i vrhovima bočnih peraja.

Ova žuta živi sa Lionfish u istom akvariju, ali ne znam čime se ona bavi. Očito je jedino da je vrlo žuta i da se fura na točkice.

Na sljedećoj fotografiji slijede kuleri. Mali morski psi. Tako se spuste na tlo i samo promatraju. Uplašila sam se kada sam ih gledala u oči. Podsjećaju me na ljudske oči. Pametno izgledaju. Oni razmišljaju i planiraju. Ne djeluju baš simpatično, nego pomalo podmuklo, ali ja sam ipak zaključila da se meni jako, jako sviđaju. Još sam svašta vidjela. Neke čudne kornjače koje su dosta agresivne i ovi su iz ovog vodenog centra kao sretni što se ove dvije ne tuku u akvariju i hoće zajedno živjeti. Ženka i mužjak su. Ali ništa se još ne događa. Svi očekuju potomstvo, ali za sada kemija još nije proradila. Zato je kemija zakuhana u akvariju sa vilin konjicima. Dosta ih je tamo, ali dvoje njih su se tako nesumnjivo zavodili i mazili da sam se odlučila maknuti i ostaviti ih na miru. Teško je tamo pod reflektorima naći mračni kutak za malo intimnih doživljaja. 

Još je svega bilo. Puno vrsta riba mijenja spol, ženske su, a onda se preobraze u mužjake, zatim bila je i jedna riba, odnosno riban, koji svoje buduće potomstvo u stadiju jajašaca čuva u ustima, pa plosnate ribice u obliku žileta koje su razvile bizaran način plivanja glavom prema dolje, itd. 

Akvarij sa meduzama me oduševio. Još ima i opciju promjene svjetlosti, što je neizmjerno fora. Meduze su vauuu, tu su, lebde, prozirne, skoro ne postoje. Baš smiruju. Samo kada gledam ove fotografije, osjećam se __________. Ostavila sam prazno, jer ne znam koju bih riječ upotrijebila za stupanj smirujućeg osjećaja kojeg promatranje ovih bića donosi. 

Ove sitne točkice oko meduze su sitni, sitni škampići, koji su im hrana. 

Tu je život. Tu je smrt.

To je Svemir. 

To smo sve mi.