Htjela sam ugurati Klausa Nomija i Joey Ariasa (neću pisati sa crticom jer me crtica živcira) u isti post, ali ipak neću skroz. Iako su bili prijatelji i iako Joey Arias i dalje čuva i prenosi novim generacijama sitnu glazbenu ostavštinu Klausa Nomija i njihove smiješno- gorke dogodovštine, njih dvojica su meni baš različiti. Sličnog senzibiliteta, no različite umjetničke prezentacije. Za Klausa Nomija želim napraviti poseban post. Klaus Nomi je tuga pomiješana sa velikim talentom i kreativnošću koja nije ni imala šanse postati vidljiva svima, jer svatko ju ni ne može vidjeti. Joey Arias je isto život negdje "tamo", no izdržljiv, jak, preživljava i traje. On se koliko- toliko snašao. No nešto zajedničko što ih još veže moram ovdje ubaciti. Jedan video dok su radili obojica u Fiorucciju u New Yorku, čini mi se krajem sedamdesetih.
Video je genijalan, po meni sam malo treš umjetničko djelo. Snimljen za neku emisiju sa dodanim smijehom. Likovi u trgovini plešu, cirkusiraju, neki se prenemažu, neki su tamo jer su došli biti viđeni, preseravaju se, no neki su tamo jer oni pripadaju svome svijetu i rade predstavu jer predstavu i žive. Istinski, oni su drugi svemir. To su Klaus Nomi i Joey Aries tamo. Dosljedni sebi, bez obzira što možda nisu prihvatljivi većini ljudi.
A ovi koji gledaju izvana u izlog? To su promatrači, gledači. Svi smo ih nekada osjetili (a i obratno vrijedi isto). Ali da nema ovih koji promatraju, bi li ovi u izlogu imali smisla? Uostalom, biti promatrač nije jednoznačna kategorija, ali u svojoj goloj definiciji je neutralna. Svatko od nas pojedinačno daje joj negativan ili pozitivan predznak.
Klaus Nomi and Joey Arias dancing in Fiorucci windows NYC-Real People
Prolazim ja neki dan pokraj stalka sa letcima. Ne zaustavim se, ali ulovim: Joey Arias. Odmah sam prepoznala. Kako volim Klausa Nomija, Joey Arias je u toj priči bio neizbježan :). Ovo je bila super prilika da malo bolje upoznam što on radi. Jeeej! Brzo, brzo, kupuj karte! On i Kristian Hoffman, koji je pisao pjesme Klausu Nomiju, nastupaju na otvorenju Queer Contact festivala u Manchesteru. Kiša je padala do tamo, kiša je padala u povratku. Ovdje svaki dan neka kiša. I danas se spustila. Pizdunska, hladna, vjetrovita kiša. Ma ne smeta. Kišobrana ni nemam, ne koristi zbog vjetra.
Bilo je super, super. Pjevanje, komedija, gej humor, brižnost i toplina, crna haljina, krive noge, smijeh iz publike, smijeh sa pozornice. Taj Joey kada se nasmije, cijela dvorana se zatrese. U jednom trenutku je tako prost, a u drugom majčinski nježan. Jako simpatičan. Hoffman je uštogljen i suzdržan, plašljiv od kontakta. Dobro se njih dvojica upotpunjuju. To su moji dojmovi u kratko sa nastupa. Zabavno i smiješno.
Video neki neću tražiti jer ovi koji su dostupni, ne dočaravaju mi tu atmosferu i zabavu koju sam ja u živo doživjela, ipak, to je mala scena iza zastora koju je stvarno zanimljivo vidjeti- kabaret, drag queen, komedija, drama, predimenzioniranost pokreta i glasa. Sa pozitivnim zaključkom. :)
No comments:
Post a Comment