BEŽ VINTAGE NAUŠNICE

Stare naušnice koje sam kupila za nekih 2-3 funte prošle godine u Londonu, zapravo na tržnici sa starinama u Greenwich-u. Tako volim stare stvari. Volim i nove isto. Ali stare.. I volim tu potragu za nečim, a ne znam za čim točno. Nikad ne znaš na što ćeš naići. To je uzbudljivo.

Naušnice su na klipsu koja je malo olabavila, ali još uvijek drži. Malo pripazim kada ih nosim i svako malo provjerim jel su još uvijek na mjestu. Prelijepe su mi. Nježne su i krhko izgledaju, iako su od metala. Preko metala je presvučen emajl ili neka boja, ne razumijem se u to baš. Cvijetić sa biserom i list koji kao da ga štiti. Boja je na nekim mjestima otpala, no meni to ne smeta. 

Evo ih na meni:

Danas sam u Second Hand Shop-u naišla na ovu preslatku torbicu, platila sam ju samo 40 kn. Mislim da će lijepo ići uz naušnice.

HISTOIRES DE PARFUMS MIRISI: 1889, 1804, 1969 EDP

Htjela sam danas pisati jedan drugi post. O mojim čokoladnim parfemima. Kako sam krenula fotografirati 1969 prevagnulo je da ću ipak pisati o HdP kući i njihovim mirisima koje imam.

HdP parfemi iznenađuju svojom kvalitetom. Napravljeni su vrhunski i izazivaju poštovanje. Oni s pravom prizivaju misli koje ih smještaju u glavi u posebno mjesto u kojem njegujemo svoju ljubav prema umjetnosti. Upravo su odmjereni, nisu pretjerani, a nisu ni među bezimenima koji isplivaju na površinu za pet minuta slave. Imaju odlike onoga što se pamti, dugo i sa istom strasti. Posebni su.

Ja u svojoj mini kolekciji imam mirise pod nazivima (točnije godinama): 1804, 1889 i 1969. Pripadaju kolekciji mirisa koji su posvećeni važnim povijesnim figurama ili godinama koje su obilježile neko važno društveno razdoblje. Nedavno je predstavljena i nova kolekcija HdP mirisa posvećena operama. Zanimljivo. Nadam se da će doći kod nas i ti novi parfemi da ih isprobam. 

HdP parfema ima za kupiti u Hrvatskoj. Ne mogu sada u kunu reći koliko koštaju, ali ovako je nekako bilo: 60 ml oko 660 kn, a 120 ml nekih 1100 kn. 

HISTOIRES de PARFUMS: 1889 MOULIN ROUGE

Najdraži mi je ovaj od ova tri. I trenutno moj najdraži miris općenito.

Nedavno smo sestra, prijatelj i ja bili u kazalištu i ja sam nosila ovaj miris. I sestra me pita da koji je to, da joj miriši na prašnjave, crvene kazališne zastore. Upravo da. Neki parfemi su pudrasti, ovaj je prašnjav. Ali na čist način. I znam što ga pročišćava. Na samom njegovom početku osjetim miris octa. Jako neobično.

Otvaraju se zastori. 

Pozornica. 

Prazna. 

Spušta se na nju tamnosmeđi drveni pod. Dolaze iz različitih smjerova jedan muškarac i jedna žena. On nosi posudu sa octom pomiješanog s vodom i veliku krpu, ona dolazi praznih ruku. 

On razlije ocat po podu, pa oboje kleknu. Zajedno, držeći rukama jednu krpu sporo, sporo operu podlogu. Zatim legnu jedno pokraj drugoga. 

Ona na sebi ima crnu, dugačku haljinu. On joj se približi i zavuče ruku ispod nje. Vode ljubav potpuno obučeni i skladno obuzeti jedno drugim. 

Teški, crveni zastori stogodišnjeg kazališta zatvaraju se.

Ljudi, zbunjeni i uznemireni, ustaju se u svojim ložama. Stilizirane stolice obrubljene mat zlatnom bojom zaškripe preglasno. 

Zar je ovo cijela predstava? Zar je ovo kraj? 

Nije dragi moj. Kraj predstave je početak pravog teatra. 

Sve žene sjedaju, svi muškarci stoje. Sve žene uzimaju svoje večernje torbice i vade ogledalce i ruž crvene boje. Sve ga nanose na poluotvorene usne sporo, sporo. Svi muškarci gledaju ih u odrazu ogledala. 

Miris prašine uzburkane pomicanjem zastora, miris tijela punih želja, miris octa koji hlapi sa svježe opranog poda miješa se sa mirisom omekšane šminke pod utjecajem sparne topline samog prostora. To sve kada se spoji, nastaje miris 1889 Moulin Rouge. 

A muškarci još stoje? Da. Oni ne pripadaju ovom mirisu. Ali ga žele okusiti. Žele mu se zavući pod nabore. Usukati u međuprostor topline. Topline žene.

Ova predstava zove se ŽENA. 

Na kutiji pišu ove note: 

gornje note: cimet, šljiva, mandarina; srednje note: ruža, pelin; baza: iris, pačuli, mošus.

HISTOIRES de PARFUMS: 1804 GEORGE SAND

Parfem posvećen George Sand (A.L. Aurore Dupin), francuskoj književnici iz devetnaestoga stoljeća.

1804 je miris ananasa. Svježina koju širi ovaj miris naprosto osvaja. Zrači radošću. Kao proljetni dan je. Ja osjetim boje u njemu. Žutu, tirkiznu i svijetlo zelenu. Dobila sam stvarno puno komplimenata za njega. Ljudi vole osjetiti i biti blizu sreći i lakoći. Ako ju udahnu, nasmiješe se. Pogledaju u bijelo nebo, pogledaju u krošnju drveta čije listove miluje blagonakloni povjetarac, pa pogledaju jedni druge, još jednom se nasmiješe i pomisle: ovo je jedan jako dobar dan. 

1804 je nenametljiv, ali primjetan miris. Dnevni miris. Ja ga volim nositi na posao. I stvarno mi uljepša dan kada ga nosim. Jako je pozitivan. Najviše se osjeti ananas, no ne iskričavo, ublažen je mirisom tople vanilije i bijelim, nježnim cvijećem.

Note po kutiji :):

gornje note: ananas, gardenija, breskva; srednje note: jasmin, ruža, đurđice, muškatni oraščić, karanfilić; baza: mošus, vanilija, benzoin, pačuli, sandalovina.

HISTOIRES de PARFUMS: 1969 PARFUM DE REVOLTE

Vrlo zanimljiv spoj breskve i čokolade. Negdje u pozadini kao i da osjetim ružu i još slabije kavu. Kako vrijeme prolazi, breskva i čokolada se počinju stapati sa mirisom mošusa. Neobičniji malo miris, no vrlo lako nosiv. Nije zamoran, nije pretežak, nije prejak, jako je postojan, postojan i postojan. Sva tri HdP parfema jako dugo traju na meni, a pogotovo na odjeći. Cijeli cjelcasti dan.
Kažu parfem bunta. Slobodne ljubavi. Neka im bude. Meni nije baš toliki buntovnik. Više je fin i jestiv. Primjetila sam jednu kiselkastiju crtu u njemu. Možda je to do breskve i ruže.
Često nosim ovaj parfem. Nosi u sebi određenu toplinu zimskih parfema, ali kao i gornja dva koja sam opisala, također je i blag. Zato je meni 1969 dnevni parfem za toplije vrijeme. 

Note:

gornje note: breskva; srednje note: ruža, bijelo cvijeće, kardamon, karanfilić; baza: mošus, pačuli, kava, čokolada.

Počela sam post spominjući kako sam imala namjeru pisati o mojim čokoladnim parfemima, ali sam se predomislila. Opet sam se predomislila. Neću nešto naširoko, ali spomenut ću još dva parfema koja volim, a koji mirišu čokoladno. No ova dva su mi pravi zimski parfemi. Dosta su teži od 1969. 

Radi se o parfemima Comptoir Sud Pacifique: Amour de Cacao EDT, dosta teškom i prefinom mirisu kakaa, naranče i vanilije, te o kultom kako tvrde muškom mirisu Thierry Mugler: A*Men EDT. Kako opisati A*Men. Kompleksan je. Iako ja ne vidim da se spominje da ima čokolade, ja ju osjetim. Gurmanski, drvenasti miris pomiješane karamele, čokolade, meda, vanilije i mlijeka. Ne volim baš to svrstavanje mirisa pod muški je ili ženski. To ne postoji. Ja sebi kupujem parfeme vođena samo mišlju da li mi se sviđaju na meni ili ne. 

IZBOR PJESME: TKO SAM? ŠTO SAM? (SERGEJ JESENJIN)

S.Jesenjin (wikipedia.org)

mlada Isadora Duncan, velika Jesenjinova ljubav; fotografija: Arnold Genthe (popartmachine.com)

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar

čiji pogled gasne u magli i memli,

živio sam usput, ko da sanjam,

kao mnogi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,

zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,

zato usput, ko što palim cigarete,

govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću", 

a u duši vazda ista pustoš zrači;

ako dirneš strast u čovjekovom biću,

istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza

odbijenih želja, neshvaćene tuge.

Ti si moja gipka, dugonoga brezo,

stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu

vezan protiv želje, utonem u sjeti,

nikad neću da te ljubomorom gušim,

nikad neću tebe grditi i kleti.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,

čiji pogled gasne u magli i memli,

i volim te usput, ko da sanjam,

kao mnoge druge na toj zemlji.

VINTAGE TORBICE- L&M BY EDWARDS

Da krenem od onoga što znam. Zapravo, malo je zapetljano, pa nisam sigurna da li stvarno točno znam. Kako sam shvatila, pod Edwards torbicama se krije nekoliko kolekcija kao što su: Spot-Lite, Lowy&Mund, L&M by Edwards, After Five by Lowy and Mund,.. Nemam pojma iskreno, očito je bilo svakakvih varijacija. Pronašla sam podatak da su sve L&M torbice, neovisno o kolekciji, koštale od 5$ do 7,95$. Znači u pedesetima. Na dollartimes.com- Inflation Calculator sam onda saznala da bi to značilo da bi danas koštale od 49,37$ do 78,51$, tj. od 281 kn do 447 kn.
E pa dakle.. Znači te torbice nisu neke najskuplje, nego su bile za običnu ženu koja se voli modirati. Ono što mene pogađa je da sada odem u trgovinu i tražim torbice toga tipa u tom cjenovnom rangu, a kvalitete kao što su ove dvije moje, ne bih ih našla. Uopće ne znam što se može dobiti za 300 kn? Hoće li ta današnja torbica izdržati 50 ili 60 godina? Hoće li 2064. godine biti skoro kao nova? Ma hoće li izdržati samo 5 godina- to je pitanje. Ostati neispucala, nepokidana, neistopljena? Da se šavovi nisu razvezali? Da ljepljeno nije odljepljeno? Hoće li biti dizajnom privlačna? Dvije L&M torbice na mojim slikama su neosporno napravljene vrhunski.

reklama iz novina iz 1949. godine (preuzeto sa: bagladyemporium.com)

reklama iz novina iz 1955. godine (preuzeto sa: bagladyemporium.com)

L&M u svojoj kolekciji su imali i nešto posve njihovo, originalno. Oni su smislili 3 u 1 torbice. 29.03.1957. Edward R. Lowy je postao vlasnik patenta US02809685. Taj patent se odnosio na torbice koje su imale mehanizam za prikačiti ili maknuti taj jedan dodatni "omot" koji je bio na torbici. Sa jedne strane toga "omota" je bio jedan uzorak ili boja, na drugoj strani drugi, a na bazi treći. Tako da je svaka ta torbica imala tri izgleda. Moje torbice ne pripadaju toj kategoriji. L&M torbica se da naći na Etsyju, samo treba biti uporan, pa naletjeti na neku koja je i lijepa i ne preskupa.

3 u 1 dizajn, preuzeto sa: fashionpreserve.blogspot.com

primjer 3 u 1 dizajna, rastavljeno; preuzeto sa: bagladyemporium.com

Moje L&M:

L and M Bags By Edwards torbica

Ova torbica je kupljena preko Etsyja 2008. godine od nekog prodavača iz Kalifornije. Kako je tada pisalo, torbica je iz 50-tih godina prošloga stoljeća. Ja sam ipak odredila (bez ikakve stručne podloge naime :)) da bi bila negdje sa kraja 50-tih, početka 60-tih. Ne može se vidjeti dobro na fotografiji, no torbica je više torba. Dosta je velika i prostrana, no i uska, tako da ne stane previše stvari u nju. Ja ju ni ne volim nositi svaki dan. Žao mi je. Nosim ju u nekim ljepšim prigodama ili ako imam posebnu inspiraciju za nju. Jako je lijep ovaj dio od konca, kao tapiserija je.
Sve L&M torbice su Made in U.S.A.

"After Five" Spotlite Exclusive by Lowy and Mund torbica

Čovjek je definitivno pretjerao s tim nazivima :). Sto kombinacija. Koktel torbice iz After Five kolekcije počele su se proizvoditi navodno 1962. godine. Moja je kupljena 2012. od prodavača iz New York-a preko Etsy stranice za ne sjećam se koliko novaca. Ne puno, u svakom slučaju. Torbica je čvrsta i besprijekorno očuvana. Kopča zlatne boje koja se proteže cijelom gornjom dužinom torbice je od metala i obrađena je na grubo. U nju je utisnuta oznaka After Five dva puta. U unutrašnjosti torbice je pričvršćen zlatnim lancem mali novčaničić za kovanice, pretpostavljam. Jako, jako sličnu ovakvu vintage torbicu, samo bež boje nosio je lik Betty Draper na put u Italiju u seriji Mad Men (3. sezona/ epizoda: Souvenir). Nisam mogla vjerovati kada sam ju vidjela. 

MAČAK SLASH

Danas je mačku Sesi rođendan. Sami smo odredili da je danas kada nas je veterinarka to pitala prije negdje 6 godina. Jer je rekla da pretpostavlja da je rođen u 8. mjesecu. I tako je odlučeno.
15.08.2008. rodio se mali mačak.

Pronašao ga je moj dečko na ulici, bio je mali i gladan. D je bio na nekoj poslovnoj zabavi taj dan, a ja sam u stanu slavila rođendan. Kada je vidio macu, D je otišao po malo pršuta, sagnuo se i ponudio maci. Slash je pojeo pršut i onda D skočio na ruku i popeo mu se na rame. To je bilo to. Instant ljubav. D me nazvao i pitao da li bih htjela mačka za rođendan :D. I tako se proširila naša mala obitelj. 

Imam fotografiju kada je Slash došao. Pravio se važan i nije ga uopće bilo strah iako je stan bio pun ljudi. 

Ime je dobio jer smo ga tu prvu večer zvali On / Ona (kao: /=kosa crta, tj. slash) jer nismo znali je li muško ili žensko, a nitko nije htio pogledati. Ispalo je da je muški, a ime smo mu nadjenuli po toj kosoj crti- Slash.

Sada je Sesi već veliki mačak, sa svojim stavovima i izgrađenim karakterom. Ja ga smatram osobom. Komuniciram s njim i mi se razumijemo. Raspoznajem različite mijauke i što oni znače, znam po njegovim pokretima u kakvom je raspoloženju. Sve znam. I on sve zna. Zna kako i manipulirati sa mnom. Zapravo, pokušava on, a ja mu se onda smijem. Ja njega prevolim. On mi je prijatelj i moja obitelj.

Seso ima dva svoja prijatelja, to su dva mišića- igračke i on se prema njima ponaša kao da su pravi. Ima on hrpu igračaka, ali ove druge igračke su mu samo igračke. Zeleni i crveni mišić su puno više. S njima se igra i o njima se brine. Kada mu bacamo mišiće, on nam ih donosi natrag. Kao pas. Kada prestane igra, on ih obavezno odnese kod posudica sa hranom. Obavezno. Nekada ubaci mišića u hranu da i on jede, a nekada ga stavi u vodu da pije.

Što se tiče hrane i vode, po tom pitanju Slash ima tvrde stavove. Prije dvije-tri godine je zabrijao da on mora piti vodu iz čaše kao i mi, a ne iz posudica. I tako bi. Vodu u posudici potpuno ignorira. 

Hranu samo jede svoju, našu nikako ne želi. Jednom sam ispekla fino piletinu i njemu natrgala u posudicu. On kada je to vidio odmah je svu tu piletinu izbacao van posudice. Onda- ako nešto njegove hrane padne pokraj posudice dok mu nasipam i ne pokupim ili njemu dok jede, on nju neće pojesti, ma makar bila zadnja. To zrnce na podu za njega ne postoji. Isto tako, napravi cijelu paniku kada ima jako malo hrane u posudici. Nikada ne pojede do kraja, nego kada jako malo ostane, to je njemu znak kao da više nema i tada počne mijaukati i voditi me do hrane da mu dam. Posudica i ono u njoj je zakon. Sve što je izvan nje, ne postoji. Ako je vrećica otvorena, on neće kopati po njoj da jede iz nje. I tako. Razmažen je.

U sve se mora miješati, sve mora vidjeti. Kao i sve mačke, bolesno je znatiželjan. Što se tiče stana, u njemu je on vladar, mi samo živimo kod njega. Ne mogu se otići okupati, a da me on ne slijedi. Ne mogu jesti, a da on ne prouči prvo što ja to radim. Mi smo mu to dozvolili i nije mi ni malo žao. On živi u stanu i ne ide van, ne pada mi na pamet još ga tu ograničavati.

Dobar je on. Mačke su jako oprezne. Može se provući između ukrasa, a da nikada ni jedan ne sruši. Osim ako to sam želi. Srušiti nešto. Ili napraviti neku pizdariju. Onda će to tako biti. Mogu reći sto puta "ne" i on zna što ta riječ znači i čak posluša nevoljko dok ga gledam, ali neće zaboraviti. Ako si je zacrtao tako u glavi, vratiti će se poslije i napraviti ono što je naumio. Taj ništa ne zaboravlja. Ništa. 

Spava sa mnom. Na večer kada legnem, on mi legne na noge. U jutro se preseli kod jastuka, tako da legne i da mu glava bude na jastuku. Ja ga zagrlim, pa tako spavamo zagrljeni. Ako se ja okrenem na drugu stranu, on će doći na tu drugu stranu tako leći. Kada mu sve to dosadi, onda me počne buditi. Budi me tako da me šapom gura po licu. Skroz nježno. Ali ne prestaje dok ne otvorim oči. Nekada ga provociram da vidim koliko će biti uporan. Otvorim oči, pa zatvorim i pravim se da spavam. Onda on opet šapicom po licu. :D. 

Ako ne želimo da uđe u neku prostoriju, moramo zaključati vrata. U protivnom, on ih sam otvori ako to želi. Skoči na kvaku i objesi se na nju dok se vrata ne otvore. Vidjela sam nekoliko mačaka da to rade. Životinje su jako pametne, mi ih ljudi stalno podcjenjujemo. 

Nikada nisam požalila što smo ga uzeli kod sebe. Ni kada smo ga vodili na terapije jer je pokupio bolesti na cesti, ni kada je progutao plastičnu trakicu za poklone i morao na operaciju, a mi ne spavali tri dana i noći od brige, ni kada dosađuje, ni kada mi je uništio ove zime četiri sakoa koja sam morala baciti, a dva od ta četiri nikada još nisam bila ni obukla. On je naš i moj. Slash me usrećuje. Uz njega ne mogu dugo biti u bedu. Smiruje me. On mi je društvo. Kada otputujem negdje, nedostaje mi. 

Htjela bih napisati još jednu poruku ovdje. Slash je mačak sa ceste, bio je bolesnjikav i ničiji. Sada je sa nama, zdrav je i sretan. I lijep. I životinje su, kao i ljudi, kada su sretne, sve lijepe. Ako poželite imati psa ili mačku, molim vas da razmislite o spašavanju sa ceste ili raznih azila, prije nego kupovanju. Nije važna rodovnica, ni otkud dolazi životinja. Sve one traže ljubav i pažnju i tako ju i daju. Sjećam se prvih puta kada smo išli kod veterinara sa Sesom i čekali na red, bio je neki čovjek sa psićem i hvalio se koliko je para dao za njega i kako je to važno da je pas iz "dobre" obitelji. Mi smo ga samo gledali. I držali čvrsto naše malo kopile od mace u naručju. Našu macu uličarku za koju ne postoji novac koji bi ju mogao kupiti. I na samom kraju, nije ni važno kako ste nabavili i od gdje svoju životinjicu (bilo da ste ju pronašli, udomili ili kupili), sada kada ju imate, volite ju i brinite se o njoj. Ne odbacujte ju. Na žalost čuje se s vremena na vrijeme svakakvih priča kako ljudi zbog stvarno bezveznih razloga izbacuju svoje ljubimce na cestu, kao da nisu živa bića, nego kao da su stare, istrošene papuče koje samo smetaju u hodniku pri prolasku. Čak sam čitala u novinama da za vrijeme ljetnih mjeseci kada ljudi idu na more,  da neki izbace van na ulicu svoje pse ili mačke. Pa to ne mogu nikako shvatiti. Zbog jebenog kupanja  od sedam dana uništavaš jedan život. Napuni si kadu i roni u njoj. Budalo bezosjećajna. Naravno, postoje situacije u kojima netko i procijeni da se više ne može ili ne želi brinuti o svome ljubimcu i ako u tome slučaju sve poduzme da ga dobro i sigurno udomi, ja to poštujem. Svi imamo pravo na svoje izbore, samo bi se pri tome trebali potruditi ponašati se odgovorno i pošteno.

IZBOR PJESME: ZAR NE VOLITE PJEV PTICA? (MILAN TARITAŠ)

ZAR NE VOLITE PJEV PTICA?

Nikad nisam razumio dječake

koji su ratovali

i u zrak praskali izazivajući pucnjeve.

Mnoge su tratinčice bijesno razgažene

i raščupane živice

radi igre.

Negdje drhti zečić

i promatra strah u vlatima trave oko sebe.

Negdje je zanijemio slavuj.

Dječaci to ne čuju

zaglušeni svojom izmišljenom pucnjavom.

Zar zbilja ne volite, djeco, pjev ptica.

PITANJE=ULAZ&IZLAZ=SVJESNOST

Stvarnost? Sloboda? Nezrelost? Hedonizam? Snovi? Tijelo? Zarobljenost? Odrastanje? Skromnost? Surovost? Igranje? Preživljavanje? Ili se radi samo o hamburgerima?
Radi se o svemu pomalo.

(Lokacija: Northern Quarter, Manchester; restoran: Almost Famous Burgers&Booze.)
2014.- pasivno učenje promatranjem, okruženost ljudima; meditacija u samoći, vraćanje k sebi.

ZVONIMIR GOLOB: IZABRANE PJESME

"...i ono što ponekad govorim tiše je od snijega."

                                                                   Z.G., Izjava

Zvonimir Golob (1927.-1997.) hrvatski je pjesnik, kritičar, prevoditelj i ljubitelj šansone. I još štošta. Bio, ne jest... Pjesnici imaju "potrebu" za života umirati u svojim pjesmama, a upravo otkrivajući dušu papiru i svijetu oni se nikada ne izbrišu. Zato se ispravljam opet- on je, a ne bio je. Pjesnik je besmrtna kategorija postojanja, on živi u svojim djelima. 

Zanimljiva mi je jedna crtica iz života Zvonimira Goloba. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali bio je izbačen sa njega. Među razlozima se navodi i druženje sa Tinom Ujevićem. Oko Ujevića uvijek neki problemi :).

Zvonimir Golob objavio je tokom života niz knjiga pjesama i knjiga prepjeva.

Ja ću danas prenijeti ovdje nekoliko meni lijepih pjesama iz knjige koja je izdana 2006., a u njoj su pjesme Zvonimira Goloba na hrvatskome na svakoj lijevoj strani knjige, a na desnoj prijevod njegovih pjesama na španjolski jezik. Sam pjesnik je izabrao pjesme koje će biti prevedene i povjerio je taj zadatak gospođi Slavici Kontarić Matutinović. Na žalost zbirka je objavljena tek poslije njegove smrti. Kada čitam ove pjesme, obavezno pročitam i španjolski prijevod. 

Lijepo mi zvuče. I čak osjećam tada više njihovu ljepotu. Djeluju mi kroz taj španjolski još razotkrivenije, zvučnije, ritmičnije. Prisutnije. 

IZABRANE PJESME, DVOJEZIČNO IZDANJE

Autor: ZVONIMIR GOLOB

Prijevod na španjolski: SLAVICA KONTARIĆ MATUTINOVIĆ

Izdavač: EUROKNJIGA

Prava: LANA GOLOB

Ilustracija na korici: FRANJO HOTI

Biblioteka poezija, knjiga 9

Godina izdanja: 2006.

Pjesma: Smrt

Pjesma: Leptir

Pjesma: Ptica

RIJEČI

Reci plamen

i sve već gori.

Izgovori ime vode

dok ne bude prekasno.

Reci smrt i umrijet ćeš

ako ne kažeš za vremena

ono što je poriče.

Reci volim

i zima sa snijegom

past će na tvoja koljena.

Umjesto ljubavi reci njeno ime,

umjesto mržnje ponovi ga.

Reci sjekira

i stablo već pada,

reci nož

i rana se otvara.

Riječ uže već steže grlo

i sve je manji prostor

koji ostaje.

Pepeo o vatri ne govori ništa,

riječ korito jedva da podnosi

rijeku koju izgovara.

Riječ kamen već podiže ruku.

Riječi su udarac onoga koji udara.

Riječi stoje u zasjedi.

Ti samo izgovaraš njihovu volju.

SMRT

Nešto je palo,

sa stola,

u tišini.

Dok je polako 

silazio stepenicama

nije se sjetio djetinjstva,

nije upamtio ni jedan jedini dan,

nikakav film o tome

što je bilo,

sve se desilo drugome.

Nije ispraznio pepeljaru,

nije namjestio jastuk na uzglavlju,

nije nahranio pticu,

nije ostavio vrata kaveza

otvorena.

PONOĆ

Hoćemo li biti budni

kad smrt udari glavom

o vrata sobe?

Ako nas nađe u snu

i zagrljene

ti ćeš za mene umrijeti,

ja umjesto tebe.

Ako me zatekne budna

pokrit ću te srcem.

Nešto se kotrlja

pod našim prozorom.

Ptice su utihle,

stablo više ne raste.

LEPTIR

U sobi, na rubu stola,

lijevo od mene,

dok zapisujem stihove,

stoji prazan okvir.

-Ne zaboravi me.

Odjednom,

kroz zatvoren prozor,

uleti leptir

i krilom,

sjenom krila,

nacrta oči,

usne

i pramen kose.

Sliku obasja sunce

i ti se ponovno smiješiš.

DESET ZAPOVIJEDI

Ne mogu ići ako stojim,

ni stajati ako idem,

a trebalo bi.

Tako bi bilo sve drugačije.

Ne želim učiti,

umrijet ću s tim brojevima

koji se množe i dijele.

Ne želim voljeti,

uči me ravnodušnosti

ona koja je bolje poznaje.

Jedino tako mogu sastaviti

to što je bilo

s onim što dolazi.

Kiša koja je pala

vraća se u svoj oblak

već osušena

i tako svakog jutra.

Prvi su oni

koji su posljednji krenuli.

Snovi zauvijek ostaju

pred vratima.

Ulazi samo lišće

i nešto zemlje.

Godine koje su prošle

slijede te kao pseto

do prvog stabla.

Oči su već na vratima,

prsti na prozoru.

To što je Bog povezao

ljudi treba da razdvoje.

Ispod košulje nosim grlicu,

ti šešir, šal i rukavicu.

Kakvo je to rumenilo

i zašto je toliko glasno?

Netko je kolut filma

pogrešno stavio.

Plivači skaču iz mora na obalu.

HLJEB

Ne traži razloge

onome što činiš.

Bolje nego ti

znaju ih oni

koji mijese tvoj hljeb

i vade iz tvoje peći

hrpu ugljena.

PTICA

Ljubav je kavez,

ne ptica.

Između noža i poljupca

malo vode

i zrno žita.

AKO TE NOĆ NAGOVARA

Hoće li te dan,

ovaj

ili onaj što dolazi,

podsjetiti da postojim,

ako te noć nagovara

da me zaboraviš.

DJETINJSTVO- OSAMDESETE

Sjećanja samo naviru.

Svoju šalicu iz djetinjstva još imam. Čuvam ju za uspomenu.

Gledala sam sada stare fotografije. Počela sam razmišljati o stvarima koje sam tada voljela i koje su obilježile moje djetinjstvo.

Igrali smo se najčešće žmirke, dobacivke, graničara, voća i gume. Gume mi je bilo zakon igrati.

Kada sam bila dijete voljela sam sladoled, sada više i ne baš. U sjećanju mi je ostao najbolji sladoled na svijetu, neki domaće rađeni koji se prodavao na štandu u kampu u Loparu na Braču. Od banane, ali prave. Sa preljevom od čokolade. Bio je jako skup i za njega sam morala nagovarati mamu i tatu da mi daju novac da ga kupim. Kada bih ga pojela, samo mi je bilo u mislima kako doći do još jednoga.

Također sam voljela sladoled u kuglicama i kornetu. 

preuzeto sa ledo.com

Za doručak sam jela svako jutro kolačiće sa miješanom marmeladom ili medom. Kolačići su se radili od smjese kao za palačinke, samo puno gušće i pekli u tavi na svinjskoj masti. Uz njih sam pila bijelu kavu. Ponekada sam jela razlomljeni kruh u bijeloj kavi. Mljac. To je tako fino. 

Kupovala sam magazine Ćao i i bila sretna kada bih se dočepala časopisa Bravo. Bravo nisam čitala, nego gledala samo sličice, jer nisam znala njemački. 

Od slikovnica mi je bila najdraža Ježurka Ježić od Branka Čopića. Moja mama ju još uvijek zna na pamet izrecitirati koliko ju je puta samo sestri i meni čitala.

Gledala sam Smogovce i obožavala pjesmu: Vraćam se Zagrebe tebi. Sjećam se jednom idemo u Zagreb, a ja u svom tom uzbuđenju skačem i plešem po dvorištu i pjevam vraaaaaćam se Zagrebeee teeeebiii, a mama stoji pokraj auta, plavog Golfa jedinice i viče na mene: ulazi više u auto, idemo, ajde ulaziiii!!!

Sada sam se sjetila kada smo jednom išli u goste u Beograd kod didine polusestre koja je tamo živjela, a ja baš kupila neko labelo koje ostavlja rozi trag na usnama i došli tamo, a ja se namazala s tim, sjela na fotelju kao kraljica i pućim usne. Baka mi se obraća, a ja ne odgovaam, samo pućim te usne i mislim si kako sam sada lijepa i važna. I sjećam se te svoje bake Mande kako mi je bila neki uzor, bila mi je sva cool i svoja, radila je na aerodromu nešto u vezi vremenske prognoze, i puno je putovala, govorila glasno, super se oblačila i nije se nikada udavala. Bila mi je kao netko iz filmova.

Jednom u Nami u Zagrebu šopingiram sa mamom. Ona je imala prekrasan karmin crveni, dugački kaput na sebi. Još i danas zna reći: e to je bio Mura kaput, cijelu plaću sam dala za njega. Uglavnom, mama je išla ispred, a ja bih se iza nje držala za taj kaput. Kako joj nisam mogla stalno gledati u leđa, već me zanimalo što se događa oko mene, tako nisam gledala u nju. Nego se samo držala. U jednom trenutku žena u crvenom kaputu se okreće i ja pogledam gore u nju, kada ono TO NIJE MOJA MAMA! Valjda sam ju na trenutak ispustila i uhvatila se za kaput neke druge žene i slijedila nju. Očito me mama našla :), ali ja sam u tolikom šoku bila da mi je poslije toga sve rupa u pamćenju.

Ovoga se baš ne sjećam sama, ali moji vole pričati tu dogodovštinu. Kada sam bila skroz mala, skroz,   nestala sam u kampu u Loparu gdje smo ljetovali. Cijelo djetivnjstvo sam, btw, provela po šatorima. Nestala iz šatora. Moji poludjeli, potraga nastala, nema mene. Napravili oni pauzu, stoje kod šatora, kada se ja u jednom trenutku vraćam ležerno s nečim u ruci. Moji viču: gdje si nestala, gdje si bila!!! A ja smireno kažem: išla sam si do trgovine kupiti plavi pištolj :D. Kako sam znala otići do trgovine  i vratiti se do šatora u tom cijelom labirintu šatora, sama, jedva znala pričati i hodati, tome se moji još uvijek čude. I da zaključim. Koncept novca tada nisam poznavala. Naime, očito je da sam plastičnu igračku zapravo ukrala. Kako me nitko ni u trgovini nije skužio, to meni isto nije jasno.

Kao malo veća voljela sam one dudice kao privjeske. Mi cure smo ih stavljali na lančiće ili naušnice. 

preuzeto sa forum.hr: mari_2011

Za vrijeme odmora sam najviše voljela ići u trgovinu kupiti masnu lepinju ili pecivo sa makom. Učiteljica mi je bila drugarica Dragica. Sjedila sam u tom razredu ispred nje jednom, a ona je imala neku nježnu bluzu kopačnu naprijed. I kako se pomaknula napravio se mali otvor i vidjela sam joj čipkasti kombine. U tom trenutku ona je meni bila najženstvenija žena ikada, mislim da sam tada prvi puta spoznala, iako nisam znala za tu riječ i pojam: da je nešto seksi i senzualno. 

Da, još nešto u vezi drugarice Dragice. Moja prva ljubav je bio njezin sin. Iako on to nije znao. Ni nitko. I u prvom razredu, kao da me malo prošlo, odljubila se ja i dobila višak samopouzdanja i potrebu da svima objavim da sam ja slobodna osoba. Za vrijeme sata, učiteljica ispituje, dižu se ruke, dižem i ja. Ustane ona mene, a ja ponosno izjavim: drugarice, ja sam bila zaljubljena u vašeg sina B., ali znajte da više nisam. I sjednem. Tajac u razredu. Također, nakon toga se isto više ničega ne sjećam. Valjda sam propala u zemlju tada :D.

Što još.

Sjeća se netko ovih žvaka:

preuzeto sa forum.hr

A ovog pakiranja Fructal sokova:

preuzeto sa retrozabavnik.blogspot.com

Završavam ovaj post sa fenomenom Lambade i krajem osamdesetih. Imala sam tada one sandale sa gumenim đonom i gumenim trakicama gore i lambada suknjicu. Bila sam na moru u Crikvenici i sjedila na nekom betonu kada mi je prišao jedan dječak. Austrijanac. Nismo se znali sporazumjeti, no shvatila sam da mu se sviđam. Svidio se i on meni. Nekoliko dana to ljeto smo zajedno provodili vrijeme smijući se pokušavajući nekako reći nešto što onaj drugi može razumjeti. Ja bih se ustala i zavrtila u svojoj lambada suknjici punog kruga, a on me gledao i smijao se. Koje je to nevino vrijeme bilo. I lijepo.