Stigli smo do trenutka u našem životu kada se osjećala prijeka
potreba da pregovaramo o podijeli novih karata,
Ili da jednostavno crknemo.
Kada bismo ostali sami, na stražnjem sjedištu u dnu garaže,
više nije bilo nikoga.
Voljeli smo se tražiti.
Lagano mastan pod na koji bismo se spustili s bocom pive
u ruci,
I tvoja satenska haljina
Anđele moj,
Proživjeli smo doista neobične trenutke.
Kada su prijatelji nestajali jedan za drugim i kada su oni
najljubazniji postajali najokrutniji,
Smjestivši se u jednoj vrsti pukotine
Između dugih bijelih zidova ovisnosti o lijekovima
Postali su ironične, patetične lutke
Na koncu.
Zanos i strast koje smo upoznali bolje od ikoga,
Mnogo bolje od ikoga
Jer smo kopali do dna naših organa
Pokušavši ih promijeniti iznutra
Pronaći put razmaknuti pluća prodrijeti sve do srca
I izgubili smo,
Tijela su nam bila tako naga.
Ponavljanje smrti i napuštanja i oni najčistiji
Uzašli bi na svoj križni put,
Sjećam se tvog bratića onoga jutra kada je obojio
kosu u zeleno
Prije no što je skočio u rijeku,
Život mu je bio toliko nov.
Sada više ne volimo ljude koji
Osporavaju naše snove,
Dopuštamo da nas polako obuzme
Mir
Sada više ne vjerujemo
U šale o smislu svemira,
Znamo da postoji prostor slobode između
Mesa i kosti
Kamo opetovane žalopojke
Pristignu ublažene;
Prostor zagrljaja,
I preobraženo tijelo.
(Michelu Bulteauu)
