Veselko Koroman (1934., Ljubuški) književnik je hrvatskog i bosanskohercegovačkog pjesništva.
VESELKO KOROMAN: SABRANE PJESME
POSEBNO IZDANJE UZ SEDAMDESETU OBLJETNICU PJESNIKOVA ROĐENJA
Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2004.
PCC d.o.o., Međugorje- Čitluk
Za nakladnika: Zdenko Ljevak
Urednica: Nives Tomašević
U zbirku pjesama "Sabrane pjesme" uvrštene su pjesme iz knjiga (a neke i koje nisu bile uvrštene u te knjige):
GRAD PREMA SJEVERU (1957.)
CRNE NARANČE (1965.)
KNJIGA SVANUĆA (1967.)
SVJETILJKA OD TRNJA (1971.)
SJAJ I RANA (1975.)
NA TOM SVIJETU (1977.)
DOK VLADA PRAH (1986.)
ZELENI SE ŠTO JE BILO (1988.)
NA DAN SVEGA (1997.)
SOK OD VELEBILJA (2001.).
"... ističem ono što me posebno oduševljava i raduje u poeziji Koromanovoj: jezik, raskošna predmetnost njegova jezika i stilska čistoća njegovih izričaja, tek tu i tamo zamućena intelektualističkim egzibicijama."
Miroslav Vaupotić (Pogovor u zbirci "Knjiga svanuća" Veselka Koromana, Svjetlost, Sarajevo, 1967.)
"Sve što hoće i može, to Koroman kazuje grozdovima svojih metafora, buketima svojih neobičnih rečenica u kojima se riječi odlučno dovode u nevjerojatne odnose."
Igor Mandić (Dio recenzije u knjizi "Svjetiljka od trnja", Svjetlost, Sarajevo, 1971.)
VIZIJA RAJA
U sumrak
na bok si legla u pitki bakar do
usnulog jezera,
slatko,
a ja, mladić,
misli sam svoje spleo
u snažan vapaj oko tvoga tijela.
MALIM PUTEM DO ČISTINA
Moje prste napada vlaga
moju kosu odnosi vjetar
eno dolje prema kaljužnici
eno tamo prema mimozi
posrće moje tijelo
čuje se kako posrće
nalik bačenu bubnju
nalik leptiru bolesnom
iz dana u dan
iz dana u dan
Požuri za mnom vampire
stigni me u svijetloj paprati
ako umiješ stigni me
Uzalud sramiš svoje koljeno
uzalud pucaš s podvorja okolnog
kuda melju ožiljci
kuda vuku godine
To sjena se moja igra oblicima
malim putem do čistina
i put slatkog ružokosa
Nikad me nećeš dostići
ZAVEŽITE OČI PROSJACIMA
Jučer sam vidio čovjeka. Radosne i pale zjene, pune žeđi.
Gledao je i bojao se svoga gledanja. Gledao je jednu
malu pletenicu i tihe pokrete u drvoredu.
A onda je umro.
Bila je jesen. Jučer. Ulice pune lišća. Nemirne ptice na
opustjelim granama. Umro je predvečer. Nema se što o tome
reći. Gledao je i njegovo srce se umorilo. A nije smio
zamarati svoje srce. Ono ga je ubilo.
Kakva divna nesreća.
Činovi sna
(Prvi čina) PRVI
Ni zimus nisam imao sreću da budem onaj što se prvi
našao u raju. Pa ni manje od toga: ni dalekozor nisam imao.
Ni kućni sitnozor. Samo oči. I njih sam zatvorio.
TEŠKO
Teško priznjem prvenstvo dnevnih stvari. Taj prokleti
red u svemu i svačemu, pa i u mojoj muci, posjeda me u gluhu, okamenjenu golotinju nečega što se neumoljivo zove:
particip.
(On je pridjev, i to glagolski. A ja sam njegov rob i glasnik.
Čim svane, objavit ću njegovo postojanje.)
On će doći, drago moje čedo, čedo moje nerođeno.
Pjesmo moja nazočnija od svih dolazaka. Tebe sam
Večeras iznevjerio, mogu te i sutra iznevjeriti.
Proklet da sam. Mrtvo moje janje, spavaj.
Moj radni glagolski pridjeve, spavaj. U mojem peru
Suza lagano teče. Kako bih volio da je tane,
Da je munja- pa da me žestoko, pa da me kao
Mrcinu prostrijeli. Tako mi je potrebna
Neka zrnasta smrt.
ELEGIJA ZA DUGOM
IV.
On i ja
titrava dva sjeništa
iz srijede povijesnog cjepiva
Mi bježimo od svog srca
bojeći se nadolazećeg podsmijeha
JUTARNJE GLOSE
IV.
Dok ovo zborim
šapće mi glas da se pobunim.
Ako je moje tijelo
kapljica
mesnate krošnje svemira,
ako je ovo posvuda moja majka,
ako je ovo tu njezin sin,
kako to da kapljica more,
da sin majku,
ni jučer,
ni danas,
ni u vijeke vjekova
ne prepoznaje?
DESNO
Noć je
Što radim ovdje?
Tko mi šapće da se pitam
što radim ovdje?
LUDA PJESMA
Da se tuga provuče kroz dimnjak,
bi li dimnjak ostao čist?
Prođe li tuga između ruža,
hoće li ruže ostati crne?
ANALIZA "LUDE PJESME"
Jedan će mozak s tugom u cijev,
A žige i plin?
Gdje će tuga kroz ruže?
Možda je ondje bunar.
Možda su u ružama ose.
Osim toga, jesu li ruže bijele?
Jesu li bijele poput lana ili kosti?
Napokon, što ako lije kiša?
VELIČINE
Zamisliti iglu
tanju od paučine.
Onda njezino tijelo
koje raste vjekovima,
od ušice naviše
sve tanje i tanje,
do uha planine.
Te iglin vrh
i u njemu vjetar:
svu pučinu ljudstva.
Dok izbija voda
SVAKI IZMEĐU NAS
Išao iz daleka, milenijima,
S čistom volje ispred sebe.
Onda se vratio, ne znajući,
tamo gdje sve je, uistinu sve.
NE ŠALIM SE
Odu pjevaju
moji uzdasi.
Lišće spava.
Ne pitam kad
će biti bolje.
