MOLINARD: HABANITA EDP

Habanita, Eau de Parfum je miris kuće Molinard. Izašao na tržište 2012. kao reformulacija stare Habanite iz 1921. Na fotografijama je verzija od 75 ml (93 eura), a postoji još i od 30 ml (46 eura).

Nikada nisam probala staru Habanitu, ali čitala sam da je slađa i puderastija od ove nove. Po opisu mi je ova moja draža. Volim puderasto više u tragovima, nego u dominaciji.

Ovo je težak miris. Ne samo težak, nego i bizaran i mračan.

Jedne noći sam ga se doslovno uplašila. 

No proljeće je došlo, sunce je vani, a Habanita mi je napokon odlučila dopustiti da ju pripitomim. Mislim, nema veze s vremenom vani. Dovoljno je dugo sada već moja da nema izbora. A i bič koji sam morala samo zbog nje nabaviti, puno je pomogao.

Mislim da je Habanita vještičji pripravak koji je oživio.

Habanita puno puši. Hobi joj je promatranje ljudi. Voli klubove u kojima je velika gužva. Gdje su ljudi već napola omađijani zanosom same večeri i izlaskom, raznim alkoholima, a neki i drogama. Onda ona dođe, uvijek nakon ponoći, sjedne u mračni kutak i promatra. Zadovoljna sa svojim samozadovoljstvom  secira psihološke slojeve drugih. Onda ih pretače, nakon što ih je pomiješala sa fluidom svojih analiza, u male bočice sa oznakama 1, 2, 3 i kada natoči bočicu broj 4 ustaje se. Ide pomutiti razume, uzburkati sigurnost onih sigurnih i napraviti kaos. Otvori svoje bočice ispremiješanih identiteta.  Otpuhne po njima miris požude. Svi počnu željeti jedni druge ispremiješani jedni drugima. Tijela se isprepliću na podu plesnog podija, ljudi se zaljubljuju u sebe kroz druge. Zaključavaju se vrata kluba. Igre počinju. Nema više stidljivih. Nema više granica. Nema više skrivenih fantazija. Sve je otkriveno. Habanita se smije. Pali još jednu cigaretu. Sva crna i sva blijeda sjedi u svome separeu presvučenom u tamno crveni baršun. Sama. Ona ne sudjeluje. 

Zavela je mnoštvo ispred sebe. Zavela je mnoštvo ZA sebe. 

Habanita u crnom plaštu sa kapuljačom došla je po nove duše.

Kompleksan parfem koji traži malo strpljenja i vremena da ga se upozna. Orijentalni miris. Začinjen, aromatičan. Misteriozan. Gorak i sladak.

Na početku dosta agresivan, kasnije postaje mekaniji i puderastiji. Protkan duhanom, smolom i vanilijom. Sandalovinom, pačulijem i vetiverom.

Note (preuzeto sa Fragrantica stranice): The main heart notes include ylang-ylang, heliotrope, vetiver, jasmine, mimosa, Centifolia rose, nutmeg from Java and Virginian cedar. The base notes are musc, amber, patchouli, Mysore sandalwood, oak moss and Madagascar vanilla.

Habanita ima pristojnu auru, a na koži traje satima. Na odjeći danima. I danima. I danima. :) Na kraju priče, ovo je krasan parfem. Za noć definitivno, po meni za dan i svjetlost nikako nije. Najljepši je stvarno u prostoriji punoj dima cigareta, punoj ljudi. 

A kutija i bočica? Nemam riječi. Površina kutije je tako gumenasto- baršunasta. Vrlo neobična na dodir. I ugodna. Bočica je priča za sebe. Kuća Molinard je surađivala sa najboljim firmama za izradu stakla i kristala. Baccarat, Lalique. Imena koja se povezuju uz bogatstvo, prestiž i ugled. Nova bočica Habanita EDP je interpretacija stare bočice Habanite koju je napravio Lalique. Predivna je. Sa reljefom koji ju okružuje. Mat crne boje. Poprilično je i teška. Kao i sam karakter mirisa koji je u njoj.

Najdraža pjesma moje zločeste Habanite:

PLAVE VINTAGE NAUŠNICE

Vintage, vintage, vintage! Ima dušu. Nosi energiju neke druge osobe, spaja se sa mojom, nastaje obogaćeni predmet koji postaje nešto više od predmeta. Volim stare stvari. Ne plaše me. Stari predmeti, antikni namještaj, stare fotografije, slike, haljine, nakit. 

Na fotografijama su starinsko ogledalo i četka. Staro, staro. Imam ih cijeli život, ali ta dva predmeta su vidjela nekoliko života i prije moga. Za potrebe ovoga posta su scena. Podloga. 

U fokus stavljam predivne vintage naušnice plave boje koje sam kupila prošle godine na sajmu starina u Londonu. Platila sam ih 3 funte. Manje od trideset kuna. Negdje su iz pedesetih- šezdesetih godina prošloga stoljeća i iako se vidi odozada na klipsama da su nakupile dosta godina, od naprijed, ma cijele, još uvijek blistaju.

Naušnica ovoga tipa se može naći na Etsyju i ja čekam da iskoče neke koje će me osvojiti bojom, pa da se ponovim sa još jednima. Divne su mi za ljeto uz neki ženstveni retro look. Uz haljinice koje su široke u donjem dijelu ili uz mrkva hlače visokoga struka. Ma uz svašta.

Ovo su dvije moje fotografije sa ovim naušnicama. Uslikala sam se prošle godine neposredno nakon što sam ih kupila. Imala sam inspiraciju da se malo ušminkam i stiliziram. Tako da njih stavljam, nema potrebe da fotografiram nove. Tako bih voljela naušnice ovoga dizajna u karmin crvenoj boji. I u oker žutoj. Valjda ću s vremenom naletjeti na takve kakve tražim.

CREED: SPRING FLOWER MILLESIME

Ni proljeće, ni zima, ni puno voća, a nije ni cvijeće kao cvijeće. A što bi onda bilo? Od kada imam parfem Spring Flower, muči me na što me podsjeća. Gdje me vuče. Ima li u njemu cvijeća? Ima. Ali je kiselkasto. Ima li u njemu voća? Ima i njega nešto. Ali je isto kiselkasto. Buket koji stoji u vrlo skupoj i vrijednoj vazi već nekoliko dana, pa kada ga pomirišimo zbroje se mirisi početnog stadija uvenuća cvijeća s vodom u kojoj je stajalo tri dana. Nema ovdje livade i svježeg zraka. U ovoj bočici vladaju zatvoreni ili omeđeni prostori. 

Parfem Creed: Spring Flower Millesime mi miriši-

na stanicu Brussel Centraal briselskog željezničkog kolodvora; kolodvor se nalazi tek nekoliko minuta od glavnog briselskog trga;

 Brussel Centraal (preuzeto sa wikipedia.org)

i na glavni briselski trg, bajkoviti, prekrasni Grote Markt (Grand Place) i to u ljeto kada je se na njega tradicionalno postavlja"tepih od cvijeća;

Flower Carpet, Grote Markt (preuzeto sa telegraph.co.uk)

a za glavnu sporednu ulogu ovoga mirisnog filma predstavljam vam Le Meridien hotel koji se nalazi preko puta kolodvora.

Le Meridien (preuzeto sa travelihub.com)

300 metara poteza između trga, kolodvora i hotela mentalno sam zatvorila u Creed Spring Flower. Onaj buket gore u vazi su ista stvar kao navedene upravo ove tri lokacije.
Luksuz hotela, uronjenost u trg, buket cvijeća izveden u tepihu i ustajalost mirisa na glavnom kolodvoru. Taj kolodvor se ne može izbjeći. Nota  koja me obavije na samom početku nanosa mirisa. Predvorja i ulazni prostor. Miris bež mramora i mirisi malih prodavaonica u prolazima. Užurbanost i kiselkastost mješavina mirisa ljudi u prolazu. 

Spring Flower možda nosi nešto i svježine cvijeća sa trga, ali puno više žučljive mirise osoba koje stalno negdje jure hodnicima kolodvora.
Hotel ovome parfemu ne daje miris, on mu je samo bočica. Omot. Vaza.

MEĐUTEKST:

Spring Flower mi se sviđa. Dobila sam dojam da on od svih Creedovim "ženskih" parfema ima najlošije kritike. Negativne kritike mi znaju često privući veću pažnju nego pozitivne. Miris je kao očekivan, ali svejedno čudnjikav, na granici. I ugodan, a prema neugodnom.

MOJ ZAKLJUČAK:

Ako me neki miris može odvesti preko tisuću kilometara daleko od mjesta gdje mi je tijelo, ako mi može probuditi cijeli splet emocija, potaknuti me na razmišljanja i maštanja, ja kažem da je taj parfem ne dobar, nego izvrstan. Cvijeće na zalasku. Oštrina.
Ovo nije romantika, ovo je šamar cvijećem. Buntovnost u ušminkanosti, inat i razmaženost, Balzac-ova Ljudska komedija. Psihološke kompleksnosti koje se susreću u tamnim i svijetlim hodnicima.

OPĆENITO O PARFEMU:

Sada sam se nečega sjetila :O. Htjela sam napisati kako sam pročitala (istina ili ne) da je ovaj parfem bio napravljen originalno za privatnu kolekciju Audrey Hepbrun.

Tko je lijep, lijep je uvijek, a tko je dobar, onda je savršeno lijep- Audrey Hepburn (preuzeto sa huffingtonpost.com) 

A SADA OPĆENITO O PARFEMU NAPOKON ZA STVARNO:

Creed: Spring Flower Millesime je javno lansiran 1996. godine, tri godine nakon smrti Audrey Hepburn. Parfumer je Olivier Creed Sixth Generation.

Klasificiran je kao voćno- cvijetno- svježi miris.

Prema Creed stranici note su: 

gornje note- breskva, dinja i jabuka; srednje note- jasmin i ruža, bazne note: mošus i ambergris.

U trgovini sam ga vidjela samo u količinama od 30 ml i 75 ml, no izgleda da ga ima i još od 250 i 500 ml.
Svaka bočica je označena serijskim brojem. Bočicu vidite na slikama, staklena je i tako to. Nemam inspiracije sad za opis bočice, pa da ne forsiram.
Sam miris nema neku veliku auru, prosječnu, također, nije ni dugometražni film.
Da moram birati samo jedan parfem kojega ću imati, ovoga ne bih izabrala. No koja suvišna izjava zapravo! Da moram birati samo jedan parfem kojega ću imati, Chanel 5 ne bi imao konkurenciju među stotinama parfema koje sam do sada susrela, tako da...

Pročitala sam negdje da je ovo signature parfem pjevačice Lane del Rey. Možda je, a možda nije.
Slijedi jedna pjesmica- pjesma (koja smiješna riječ: PJESMA PJESMA PJESMA?):

Lana Del Rey: Yong and Beautiful

ANTUN GUSTAV MATOŠ

"O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,

O, taj puk što dnevno veći sljepac biva,

O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,

Pa ta svakidašnja glupa perspektiva..."

(Antun Gustav Matoš, izdvojeno iz pjesme Stara pjesma)

Za dva dana (17.03.2014.) će biti 100 godina od kada je umro jedan od naših najpoznatijih književnika, Antun Gustav Matoš. U ono svoje vrijeme, donio je u Hrvatsku dašak moderne.

Napisao je meni jednu od najljepših pjesama napisanu- Utjehu kose. No, proučavao je između ostalih francuskih književnika, i jednog od meni najdražih- de Maupassanta. Pitam se nije li pročitao njegovu igru sa mistikom i simbolikom kose u noveli Pletenica. Iako su mnogi pisci muvali sa motivima povezanima u intimnom plesu smrti, svijeća, cvijeća, zemlje, smrti, djevojačkog tijela, odra,.., kombinaciju boja prenose Maupassant i Matoš u mene skoro na isti način. Koloristički aftertaste im je sličan, ali ritam im je različit. Tko voli nadrealno, mistično, jezivo, preneseno, preporučavam od srca Maupassantove nadrealne priče. Kao i priča Pletenica, tako i pjesma Utjeha kose, na mene ne prenosi samo dojam težine, nego i boje. I to neočekivane boje. Proljetne. Svježe, britke, ali nježne. Svijetle. Livadu tako zelenu sa toliko puno cvijeća iscrtanima dječjom neizvježbanom rukom. A  tamo u daljini, na kraju livade, počinje šuma, ali svijetla, ona koja svoje listove gubi u jesen. Nebo je svijetlo plave boje, tako jasne i nevine. A sunce neprijeteće svijetli, mogu u njega gledati i ne boli me. Kada je sve tako svijetlo u tako tamnim riječima, neko svjetlo ma mora da se skrilo tu. Neka nada. U nešto bolje. Ili neka sjeta, za onim boljim što je prošlo? Život je smrt i smrt je život. Nadovezuje se on na nju i ona na njega. A snovi? Što su oni? Oni su 2 u 1. Platiš manje, dobiješ više. Karta za ringišpil od kojeg nekada povraćaš, a nekada vrištiš od veselja. 

Slijedi ova prekrasna slika od pjesme, kojoj je svaka riječ jaka i velika; puna je mirisa, boja i zvukova; duboka i lijepa:

UTJEHA KOSE

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.

U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,

Na visokom odru, u agoniji svijeća.

Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao

U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,

Sumnjajući da su crne oči jasne

Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,

Sve što očajanjem htjedoh da oživim

U sljepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

Samo kosa tvoja još je bila živa,

Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

Vrlo sažeto ću spomenuti njegovu biografiju. Zanimljiva mi je zato što mi se čini da je Matoš svoj život proveo lutajući i bježeći, skoro skroz neuspješan u praktičnom životu. Zanima me kakvog je psihičkog stanja bio. Ne mogu iz njegovih pjesama iščitati onu nestabilnost i bolest nekih francuskih pisaca. Ne znam u kojoj mjeri ih je prihvatio jer mu se sviđao naprosto novi slobodniji izražaj u pisanju, koliko ih je prihvatio jer je bio možda ogorčen svojom domovinom i ustajalošću misli tamo ili je bio istog senzibiliteta kao oni, nesretan, sanjiv, izgubljen, neadaptiran. Imam osjećaj da je sve to slučaj što sam nabrojala. Mora biti.

A.G.M. je rođen 13.6.1873. u Tovarniku (Srijem). 

Kada je išao u školu, mislim da sam pročitala, da je 7. razred pao; i to čak iz tri predmeta da je imao nedovoljan. Uči svirati violončelo. Ide u Gimnaziju u Beču. Upisuje vojni veterinarski fakultet. Gubi stipendiju jer mu ne ide. Vraća se u Zagreb. Odlazi u vojsku. Dezertira iz vojske. Ne voli stegu. Bježi u Beograd. Malo piše, malo svira kao čelist u kazalištu. Ode on opet. U Munchen, u Beč, u Pariz. Tamo ostaje nekoliko godina, živi na rubu bijede. Proučava djela Poa, Budelairea, de Maupassanta,..

Možda živi materijalno jadno, ali sigurno duhovno produktivno. Ovi ga iz Austro- Ugarske pomilovali, pa se vratio kući. U Zagreb. 1908. polaže Višu učiteljsku, no ne nalazi posao. Živi od književnog i novinarskog rada. Uključio se u književni i politički život. Uvijek je u nekim polemikama i sukobima. Okuplja oko sebe mlade pjesnike željne modernijeg izričaja, a među njima se nalazi i Tin Ujević. Živi i dalje siromašno, boemski, na rubu bijede. Razbolijeva se. Rak grla i uha. Pokušava se liječiti u Italiji. Ništa. Umire u Zagrebu. 17.3.1914. Imao je samo 41 godinu. Eto što ti je život- kako stariji ljudi znaju reći. To je tako. 

 Antun Gustav Matoš (preuzeto od matos-tovarnik.hr)

Pisao je novele, putopise i pjesme. Napisao je osamdesetak pjesama koje su objavljene 1923. u zbirci jednostavnog i meni tako nepretencioznog i najboljeg naziva- Pjesme.

Zbirka pjesama Antuna Gustava Matoša (preuzeto od NSK Zagreb)

Izabrala sam još dvije njegove pjesme:

KRAJ DRUMA

Na mjesečini pjenu

Pada vodopad.

O kad se samo sjetim

Da više nisam mlad!

O, kako zdravo diše

Polje, zemlja, zrak!

Da, noć je drugim podne,

A ja- i danju mrak.

- O rosi, roso, rosi!

Veli livada.

O, kad ću, kada kući,

Zar nikad, nikada?

Već drijema drug moj, cvrčak,

Šeta Danica.

O Bože, što li snuje

Sad moja mamica?

Kroz praskozorje snovi-

Ždrali, ždralovi,

a dušom plovi, plovi-

Val, valovi!

ŽIVA SMRT

Imao sam srce, djetinjasto srce,

Srce koje boli, boli tako jako!

Imao sam srce, bolno, bolno srce,

A kada mi ode, nisam više plako.

Bijah skoro sretan. Ali jedne noći

Moje bolno srce- jedno ptiče malo,

Našlo me u mraku, više glave stalo

I sitnu mi pjesmu sitno cvrkutalo.

- Godinu već dana, svake božje noći

Služim ko trubadur jednoj dami nagoj,

Usnulu joj dušu čudnim krojem vodim

U ljubavnoj priči i mjesečini blagoj.

Ali sinoć- jao!- gatalica presta,

Pa ko repatica pade mi na grudi

Ja sam, braćo, sinoć vragu dušu dao,

O, umrije mi, umrije moje srce, ljudi.

WTF RAPORT ČETVRTKOM

Ulazim u sobu, upalim svjetlo, ono mačak spava. Pitam ja njega: "Pa ej, šta već spavaš? Tek je devet na večer?" Mirno, pristojno ga pitala. Prijateljski. A kad on krenuo na mene: "Šta si ti postala moj osobni diktator? Šta me stalno provjeravaš? Šta mi stalno pišeš rasporede života? Jel ćeš mi početi i govoriti kad da idem na pišanje? Spava mi se, pa spavam! Što onda? Prestani biti takav davež. Ima sad kad se ustanem, da mi posudica sa hranom bude puna, a sa strane želim posudicu sa viskas desertom. I želim da mi natočiš vode, al ne u posudicu ko budali nekoj, želim u čašu, ne, želim u nekoliko čaša, ja ću sam odlučiti iz koje želim piti." I tako dalje, i tako dalje. Ja ostala šokirana. Kažem ja njemu: "A jesi princeza!" AAA to nisam smjela reći. "Kakva princeza, nisam ni princ, pitanje jel sam mačak. Kastrirala si me, baš ti hvala i na tome." IIIII. Fail!

<3

SUVREMENI BONTON IZ 1985.

Jedna od upornijih knjiga koja mi se kroz ruke provlači cijeli život je Bonton. I to možda (ne možda, nego jest) i već sada u nekim savjetima zastarjelo izdanje iz 1985., ali mnogi su tu još na svome mjestu. Nemam neki novi, pa dobar je i ovaj. Uostalom, za taj stari sam i mogla bih reći emocionalno već vezana. Kao da mi je stari, dobri prijatelj iz djetinjstva.

Iz knjige ću izdvojiti rečenice i dijelove koji su meni zapeli za oko (koji loš izraz). Volim povremeno pročitati ovu knjigu. Utvrditi da se koja riječ u njemu nije promijenila. Bonton je super knjiga i zato što je vrlo lagana za čitanje prije spavanja. Otvorite bilo koju stranicu i počnete. Ne trebaju uvodi ni uživljavanja.

NASLOV IZDANJA: Suvremeni bonton
AUTORI: Eduard i Amalija Osredečki
IZDAVAČ: Prosvjeta, Zagreb 1985.
CRTEŽI: Massimo Compagnoni

Pa da prenesem ovdje malo nekih meni zanimljivih, smiješnih, glupih, ali i korisnih, dobrih i vrijednih informacija uz malo moje ubacivanje komentara (kako mi dođe):

DARUJTE SRCEM- DARUJTE I RAZUMOM

"Muška osoba ženskoj donosi samo rezano cvijeće, a žena ženi može pokloniti i teglu sa živim cvijećem."

"Cvijeće se, dakle, donosi, a predmeti se daruju."

Također nabrajaju što bi se moglo pokloniti muškarcu, a između ostaloga, (smiješno mi malo zbog drugog vremenskog konteksta): "komplet mirišljavog sapuna, džepne maramice, komplet patent- olovki, fini listovni papir s kuvertama, lopaticu za snijeg,.."

Ženi od manjih stvari preporučuju da se, između ostaloga, daruje (meni ovo neka se ne poklanja molim lijepo :)): "paketić kave, komplet s mirodijama, manji kućanski aparat (mlinac za kavu, vaga, aparat za tučenje vrhnja), kuhinjsku dasku, košaricu za pecivo, pribor za šivanje, zidni držač za ključeve,..." Očito je u to vrijeme još ipak bilo pristojnije da žena, ako se već ne mazucka kremicama u kupaonici, bude u kuhinji- bljak!

U DRUŠTVU I RAZGOVORU

A sada nešto stvarno važno.

"Podcjenjivanje je osobina koja može imati neželjene posljedice po onoga tko je sklon toj mani. S društvenog gledišta i s aspekta bontona, to je krajnje nekulturan i uvredljiv način. Posprdan razgovor s visoka objektivno unizuje onoga tko se njime služi, a ne osobu kojoj je namjenjen. On može "proći" samo u nezdravoj socijalnoj grupi ljudi." "Tko male prezire- visoke ne dostiže!"

Nadalje:

"Ne upadajte drugima u riječ."

"Prilikom dolaska u društvo, pozdravite prvi."

"Ne omalovažavajte"

"Ne naglašavajte sa "on" i "ona", nego po imenu."

"U društvu se ne došaptavajte."

"Prilikom kašljanja, kihanja i zijevanja, treba staviti ruku pred usta."

"Ako zijevate u nečijem društvu, morali bi se ispričati."

POSJET- ZADOVOLJSTVO DRUŽENJA

"Prilikom dogovorene posjete, zadržat ćemo se u razgovoru 15 do 45 minuta." Da, ne pada mi na pamet da se dogovorim za druženje, odem na drugi kraj Zagreba i onda si štopam vrijeme do 45. minute. Za druženje ispod sat i pol, ne izlazim iz stana. Gornja granica je ipak varijabilnija stavka.

A sada daljnje kompliciranje: "Svaki posjet se mora uzvratiti istim brojem osoba koji je bio prilikom prvog posjeta: bračni par bračnom paru, obitelj obitelji, prijatelj prijatelju i sl."

Izgleda da se u ovome odlomku bontona gdje se sugerira da bi posjet trebao biti zadovoljstvo druženja više bave brojanjem nego druženjem.

Da ja ubacim nešto svoje što se tiče druženja i parova. Smatram da je nepristojno i meni baš iritantno kada se dogovore ljudi u kafiću ili kod nekoga u stanu i dođu parovi i sjednu jedan pokraj drugoga (iznimka npr.- na samom početku druženja ili ako još ne znaju dobro druge, pa dok se malo opuste). I još za bonus kada se pritom i dok sjede drže za ruke ili su zagrljeni. Ako su se htjeli hvatati, družiti na samo ili izražavati si ljubav, što nisu ostali kod kuće onda. Kada se idem družiti sa ljudima, a idem sa svojim dečkom, smatram da nismo izašli van kako bi bili zaljepljeni jedno za drugo. U tim trenucima nismo mi centar svijeta, nego smo raspršeni i pažnju posvećujemo drugim ljudima. Iako sam i ja u vezi, upravo zbog ovoga gore opisanoga, najdosadnije mi se upravo družiti s parovima (s izuzećem naravno nekoliko cool parova koji su super).  Kada u razgovoru sve počinje sa "mi", a "ja" se negdje utopilo prije pola stoljeća u tome "mi", prestanem slušati, samo se pogubim.

PRIBOR ZA JELO I NJEGOV UPORABA

Na slici je sve lijepo rečeno i prikazano (minus ili plus koje jelo):

"Iz pripremljenog je vidljivo da će se služiti: predjelo, juha, riba, glavno jelo i desert kao i bijelo- odnosno crno vino, te (minerelna) voda."

POZDRAV NAŠ SVAKIDAŠNJI

Ovo također smatram baš važnim.
"Na stubištu zgrade u kojoj stanujemo (ja bih nadodala i u zgradi u kojoj ne stanujemo, ali zateknemo nekoga u hodniku) i u liftu, u tuđem stanu ili kući pozdravit ćemo i nepoznatu osobu."
"Ako na ulici ili nekom drugom javnom mjestu pozdravite prijatelja u društvu sa ženom ili nekom drugom osobom, dužni ste pozdrav uputiti i toj drugoj osobi."
Rukovanje: "Ruku prva pruža starija osoba mlađoj, žena muškarcu, viši po polažaju nižem. Pri pozdravljanju, druga se ruka mora izvaditi iz džepa."

I za kraj, riječ- dvije o dotjerivanju i higijeni :).
ČISTOĆA JE POLA ZDRAVLJA
"Ako (? :D) upotrebljavate kremu za dan, uvjerite se ne ostavlja li sjajnu masku na vašem licu. Dakako, to se isključivo odnosi na prilike kad izlazite van iz kuće i kad ste u društvu." 

I tako je završio i ovaj post.
Ima u ovoj knjizi svega. Od šovinističkih i diskriminirajućih gluposti na račun žena, jedne na račun muškaraca, pa do univerzalnih vrednota koje nemaju veze ni sa vremenom, ni napretkom i koje bi uvijek trebale biti aktualne.
Ovo je bio moj izbor od svega po malo.
Nije bonton svetinja. Njega su pisali samo ljudi. Vremena se mijenjaju, pravila se mijenjaju. Ne treba ipak zaboraviti najvažnije od svega: budite dobri i prema sebi i prema drugima, radite na sebi da budete što bolji i onda se ne može pogriješiti. To je milijardu puta važnije nego znati treba li postaviti žlicu sa lijeve ili desne strane od tanjura.

Pozdrav uz četiri riječi koje nikada ne trebamo izbaciti iz svoga riječnika:
IZVOLITE- MOLIM- HVALA- OPROSTITE.

;)

THOM BROWNE NAOČALE

Ovaj post je napisao moj dragi, predragi, najbolji prijatelj. Nadam se da će biti još ovakvih tekstova od njega. U postu se obrađuje modni akcesoar za muškarce, no svakako mislim da će biti itekako zanimljiv i ženama koje cijene stvarno vrhunski dizajn i estetiku.
Uživajte!

THOM BROWNE NAOČALE

Kao prvo, dobar dan, evo i mene, gosta, s mojim prvim postom. Htio bih prvo napisati riječ, dvije kratkog uvoda, ili bolje rečeno dojma, o dizajneru Thom Browne  s osvrtom na naočale koje imam.

Thom Browne je poznati američki dizajner odjeće, obuće, i raznih drugih modnih dodataka koji je debitirao tamo negdje 2001. godine i stvorio tada svoj brand. Zbog svog posebnog, pomalo ekscentričnog i provokativnog pristupa koji je kombiniran s retro elementima, proglašen je 2006. dizajnerom godine po Udruzi američkih dizajnera, a 2008. od strane magazina GQ.

Ja osobno jako volim odijela, i zato mi je uvijek zanimljivo istraživati i promatrati razne kombinacije s njima bez obzira bih li ih nosio ili ne, bitno je da je zanimljivo. A upravo to su i odijela, ali i ostale stvari od Thom Brownea - kombinacije specifičnih elemenata karakterističnih upravo za taj brend i s vrlo jakom dozom retro izgleda. Taj njegov modni izričaj u kompletu mi izgleda kao alternativna povijest, tj. moda koja je 50-tih i 60-tih prošlog stoljeća otišla u drugom smjeru od onoga kakvog danas poznajemo. Primjerice, ljudi su 1950-tih godina zamišljali automobile budućnosti koji nisu imali aposlutno nikakve veze s onim što se ustvari u budućnosti događalo. Takvi zamišljeni automobili budućnosti bili su stvarno smiješno maštoviti, ali uvijek su se bazirali na linijama iz onog vremena. No, povijest i dizajn, naravno, otišli su u drugom smjeru. 

Upravo tako i ja doživaljavam Thom Browneove modne izričaje, kao pogled na budućnost od ljudi koju su živjeli prije recimo 60 godina, odnosno kao alternativa onome što je stvarno bilo i kako se stvarno razvijalo.  

Inače lajtmotiv njegovih kreacija je crveno-bijelo-plava trakica, koja je nekada suptilno, a nekada manje suptilno, ubačena kao detalj na razna mjesta na naočalama, sakoima, hlačama, vestama, torbama i ostalom. I još nešto, specifično je za Thom Brownea da sve izgleda vrlo „američki“, ponekad s dozom potenciranja geekovskog i nerdovskog izgleda. Jednostavno od samog pogleda se osjeća američki stil, kao iz nekog filma, što je za promjenu vrlo osvježavajuće za razliku od talijanskog štiha za kojim su Amerikanci inače ludi.

A sada riječ, dvije o naočalama :). 

Ove prve, sa štitnicima za komarce :), su na vrhu piramide njegove ponude, broj modela TB-001. Kada se promatra čitav modni stil Thom Brownea, ove naočale, više nego ijedne druge, oslikavaju upravo ono što Thom Browne je: retro stil, s futurističkim elementima, ekstravagantne, nekima jako teško probavljive i s prepoznatljivim i dotjernim detaljima. U biti su njegov glasnogovornik. 

Svijetloplava stakla, bijeli bočni štitnici i crvene ručkice, dakle sve tri njegove boje su tu. Na vrhu ručkica, tri sitna emajlirana prstena, ponovno u njegovim bojama, svaki taj prsten je za sebe. Pročitao sam da su mjesecima osmišljali što bi mogli iskoristiti za taj detalj. Na kraju su se odlučili za emajl, i to da svaki ring bude za sebe, da se naglasi oštra granica između njih. Emajl je odličan izbor, jer liči  na keramiku, sjajan je, otporan, i dosta bitno, emajl ima dubinu i to je ono što se ne može dobiti nikakvim bojanjem niti lakiranjem. Puno strke oko malih rinogiva u boji, rekao bih :).

Nadalje, u ručkicama su opruge tako da fino sjedaju iza uha. Podloške za nos su od titana i vrlo su ugodne. Okvir stakla, uz samo staklo, obojan je plavom bojom, oko 1 mm širine. I na kraju, dva detalja koji gotovo trenutno distanciraju ove naočale od svega drugog što sam imao, a i vidio – potpuno ravna stakla i, naravno, bočni štitnici s mrežicom. Ravna stakla? To još nisam nikada vidio, moram priznati. Drugi detalj su te bočne mrežice. Upravo te mrežice naglašavaju retro stil čitavih naočala i zbog njih izgledaju kao da su ispale iz filma, kao neki retro-futuristički-steampunk gadget. Sve skupa je napravljeno vrhunski, kompaktno i precizno. Proizvedene su u Dita tvornici u Japanu, što bi već samo po sebi trebala biti garancija kvalitete.

Moram priznati da, kada sam ih prvi put vidio, bile su mi zanimljive, ali teško bi mogli pričati o nekoj ljubavi na prvi pogled. Čak i meni, koji sam u stanju probaviti sve i svašta, palo je na pamet: lijepo, ali tko bi kvragu to nosio?  Za oko mjesec dana sam doznao odgovor :).

Bilo kako bilo, mišljenja oko ovih naočala su ekstremno različita, dvije krajnosti. Znaju me zezati kako su to naočale protiv komaraca ljeti, za pčelare, sljepačke, za konje i slično :). Često ljudima izmame osmijeh, a često i podsmijeh. Sjećam se jednom kako su neki dečki u autu prasnuli u smijeh kada su me vidjeli, doslovno urlali su od smijeha, toliko jako da sam se i ja počeo smijati, pa smo se smijali svi zajedno. No s druge strane nekoliko puta mi se desilo da ljudi znaju spontano prići i upitati za naočale ili ih jednostavno naglas pozitivno iskomentirati. Ovo su naočale koje definitivno privlače pažnju, nisu naočale s kojima možete očekivat da ćete se zblendati neprimjetno među ljudima, što je simpatična karakteristika,  ali ja moram priznati da mi to više ne odgovara nego što mi odgovara.

Druge naočale su umjerenije (čitaj: normalne), ali sa suptilnim i upečatljivim detaljima, 

model TB-705. 

Na dva mjesta se otkrivaju Thom Browne boje, na okviru i ponovno na kraju ručkica - oni famozni emajlirani ringovi :) – iako mislim da ovdje nisu bili takve picajzle kao na prehodnim jer mi jednostavno ne liči na emajl, nema taj finish i nema tu dubinu. 

Okvir nije izliven od jednog komada plastike već je od više odvojenih slojeva, vanjski je crni, a unutarnji je plavi, koji su stegnuti šarafima. Po širini cijelih naočala proteže se metalna šipka (ta riječ mi sada pada na pamet, ne da mi se razmišljati o boljoj) koja je vidljiva s gornje strane okvira. Dobro izgleda, ali ima i jednu zgodnu posljedicu – ove naočale neće puknuti :). Kvaliteta izrade se jednostavno osjeća, na pogled i na dodir. Detalji su uočljivi, ukoliko ih želite uočiti, za razliku od detalja na ovim drugim gdje ćete detalje uočiti htjeli to ili ne :).

Ovako čisto subjektivno, teško mi je reći koji mi je od ova dva modela bolji, to je jednostavno nemoguće. Ove prve su vrijedniji primjerak u kolekcionarskom smislu, em su napravljene da predstave što ustvari Thom Browne je, em se ne proizvode više. No, meni su  jednako vrijedne i jedne i druge, jer se nadopunjuju, svaka za svoju priliku i raspoloženje.

Evo to bi bilo to o ovim Thom Browne naočalama. Sljedeće godine možda ću o nekim drugim :).

Toliko od gosta, drago mi je bilo :-)

MS