MAXENCE CYRIN: WHERE IS MY MIND (THE PIXIES PIANO COVER)

                                             (You Tube)

IZBOR PJESME: U BRDA (MIROSLAV FELDMAN)

Jedna se povorka vraća

po škrilju,

a umorna brda stenju.

Ja sam gledao jutros, kako se penju

ljudi.

I moje su umorne grudi,

jer mučno je vraćanje ovo.

Strminom. U novo.

A pjevaju ljudi,

mlade pjevaju žene

i ludi gledaju kako

blijedi cvjetak vene.

I meni koljeno kleca

da padnem,

da padnem

kuda će njihova djeca

proći-

djeca pjesme i noći.

Prokleto vraćanje ovo

u novo.

Uvijek smijeh u veče.

Isto.

A srce je čisto.

I plameni stid ga peče.

Skoro će plavi visovi planuti

i jedna će suza kanuti

i netko će nekoga ganuti,

da pođe

natrag po škrilju

i da se nigda ne vrati,

a onda-

hoće li i nas zvati?

                                                                Iza sunca, 1920.

TIHE BORBE

"..... Netko je rekao: "Neću to kupiti, skupo je", odmahnuvši rukom kao da mu itko išta nudi.

Netko se obraća sugovorniku riječima: "Razumljivo, vaše ime nitko nije spominjao", očekujući neku vrst zahvalnosti za netom izrečenu rečenicu. 

Ovaj drugi, prozrijevši neistinu, pljune ustranu i odstupi."

                                                                       Zvonko Maković, Točka bijega (Biblioteka Zora)

KUBA: HAVANA

Bilo je to trodijelno putovanje. Odlučila sam, nakon što sam se odlučivala hoću li uopće išta pisati, da krenem od sredine. Od Kube. Bila je to druga destinacija na ovom putovanju.

Sasvim oprezno pristupam svome dojmu koji sam stekla o Havani u kojoj sam bila pet dana prošloga mjeseca. Predzadnji dan dok smo se vozili u taksiju prema centru pomislila sam: "mrzim Kubu cijelim svojim srcem, cijelim svojim mozgom, čak svakom svojom matičnom stanicom". Doslovno tim riječima. Taj dan malo poslije sam promijenila mišljenje, da bih zadnji dan opet pala u mračnjak. 

Moj dečko- muž mi je rekao kada sam mu to rekla: "ma ne mrziš, voliš ju, ako ne još, zavolit ćeš ju poslije". Istina je da ju ne mrzim, mrzila sam ponekada samo svoj osjećaj tamo, a Havane mi je žao i želim njezinim ljudima da napokon izađu iz svoje izoliranosti i siromaštva.

Čitala sam nekoliko putopisa u kojima je Havana opisana romantičarskim stilom. Dolazimo tamo gledajući taj grad kao egzotičnu životinju u zološkom vrtu, diveći se njezinoj ljepoti, odbijajući vidjeti tragediju rešetki iza kojih nas gleda. I sva ta sranja koja mi zapadnjaci prosipamo kada se vratimo od tamo kako je njihova jednostavnost života zapravo sreća, kako su bezbrižni i veseli usprokos svojoj neimaštini je malo ignorantska. Ili ako ćemo pozitivnije, preromantično gledamo na sve to.

Jedan dan smo unajmili na cijeli dan vozača i vodića. Naš vodić mi se jako svidio. Rijetko inteligentan čovjek. Tokom dana smo prošli kroz mnoge teme, od tipičnog vođenja kroz informacije o gradu i životu tamo, pa do književnih i umjetničkih tema i sve do čistog filozofiranja o svemu i svačemu.

Kaže on kako turisti imaju dojam kada dođu tamo da Kubanci žive u nekom emocionalnom blagostanju, kako su bezbrižni. A on kaže da nije to bezbrižnost i opuštenost onakva kakva se nama čini, nego da je takav stav izašao iz pomanjakanja nade u bolje sutra. Kada nemaš nade u svoj napredak, kada vidiš da se nemaš za što boriti, ne preostaje ti ništa drugo nego upravo ništa ne činiti, pustiti dane da se sami od sebe kotrljaju. Jer ništa ionako ne možeš poboljšati i promijeniti.

Bit ću iskrena i reći da sam se ja u Havani nekoliko puta osjetila zarobljeno. Taj osjećaj je povremeno iskakao na površinu. Mislim da sam prerazmažena i previše volim komfor. Moja hipohondrija je za razliku od mene tamo dobro profitirala. Nisam se imala gdje sakriti od nje. Na ulicama se ljudi vole rukovati kako bi navukli turiste da zastanu i nekako nešto zarade na njima. Znali smo to od ranije još. Pokraj nekih samo prođem i kažem: "ne, hvala", no u nekim slučajevima mi je teško ne dati ruku ispruženoj ruci. Jednostavno nemam srca samo proći. U kafićima i restoranima nema sapuna. U većini. Tamo je sapun izgleda veliki luksuz. Rijetko gdje sam naišla na njega, mogu se sjetiti samo dva puta. U jednom restoranu, u navodno "boljem dijelu grada", gdje je bio u obliku super razvodnjenog gela u bočici kakve se dobivaju u hotelima i u jednom isto boljem restoranu u kojem ga je bilo u normalnoj količini, ali u tom restoranu nije bilo wc papira. Ne bar onako da ga slobodno uzmem. Pred ulazom stoji djevojka koja otkine doslovno jedan listić po čovjeku i da mu ga kada ide na wc. :D. Pa se ti snađi s tim. 

U jednom kafiću sam napravila i glupost u wc-u, ali ne namjerno. Isto stoji teta ispred kojoj se treba platiti da uđem unutra. Unutra nema wc papira, nema sapuna. Naravno. Popiškim se i pustim vodu. Ali vode nema. Bed. Vidim ja kantu sa vodom u lavabou. Voda u njoj neka prljava. Saspem ja tu vodu u wc da isperem školjku. Ok. Aj kada nema sapuna, svejedno operem ruke sa vodom. Otvorim pipu, ali nema vode ni iz nje. Otvorim vrata i kažem teti, pa jel ima vode za oprati ruke. Kaže ona ima u kantici. Ups. A u pički ličku. Pokažem ja njoj da sam svu vodu istresla. A šta ću, nisam znala. Mislim, voda je bila tako prljava, nisam ni pomislila da je to voda u kojoj se peru ruke. Što je smiješno. Prije bih rekla da je to bila voda u kojoj se još malo više zamažu ruke.

No dosta o mojim wc pričama :).

Aj sad opet slijed slika:

Odsjeli smo u Hotelu Nacional de Cuba. Stari hotel iz 30-tih, impresivan, ali i nedovoljno održavan. Kao i u cijeloj Havani, i u njemu vrijeme kao da je stalo. U jednu ruku, to me oduševljava, jer osjećaj je kao da ste dobili kartu za putovanje kroz vrijeme, ali sadašnjost se u njemu itekako osjeti. A sadašnjost se doslovno osjeti. Njuhom. U sobi je bio takav zagušan miris ustajalosti, tepisoni kao da desetljećima nisu mijenjani. Vrućina i vlaga u zraku tome ne pomažu. Mogu se u Havani i unajmiti sobe u privatnim kućama, što mnogi turisti i čine, ali očito mi nismo ti turisti, nego ovi drugi.

Da se vratim na hotel. Ionako je on priča sam za sebe.

Havanu su u prošlosti napadali gusari, tako da još po njoj ima ostataka zidina i utvrda koje su pomagale obrani grada. Tako i u vrtu hotela imaju još dva topa, stvarno impresivna, u svojim danima su bili najveći na svijetu. Danas se pokraj njih piju kokteli. Područje je pod zaštitom UNESCO-a.
Arhitektonski je hotel mješavina stilova. Od art deco-a, španjolskih utjecaja, pa sve do arapskih elemenata. Lista gostiju tokom njegovog postojanja je impresivna. Od zabavljača, intelektualaca do političara i vladara. Nema koje energije i različitosti nisu prošle njegovim hodnicima. Od mafijaša koji su ga i vodili i odsjedali u njemu, pa na dalje. Gdje je bila mafija i kocka, tu je bio i Frank Sinatra.
John Wayne, Rita Hayworth, Ava Gardner, Fred Astaire, Walt Disney, Winston Churchill, Marlon Brando samo su neka imena koja se vežu uz njegovo zlatno doba.
Nakon revolucije, vodstvo hotela je naravno promjenjeno, a ni gosti nisu bili više isti. Che Guevara je dolazio u njega na šahovske turnire sa svojim drugovima. Ne iznenađuje da je i Sartre bio gost u njemu nakon revolucije. U osamdesetima su kao obnavljali hotel. Meni se čini kao da oni tepisoni u hodnicima i sobi nisu nikad mijenjani kako su zaflekani i ofucani. Od devedesetih naovamo kroz hotel je profiltriralo još mnogo poznatih osoba, a kako vidim zadnje desetljeće su to više znanstvenici, intelektualci, vladari i političari, a manje zabavljačke zvijezde.

Opet ja moram malo o sapunu.
Sapuna u hotelu je bilo, ali bio je žalostan. Moraš trljati i sapunati da bi se ruke oprale. Šampon me vratio u djetinjstvo i u Jugoslaviju. To nije šampon, nego likvi. Mnogo nekih sitnica me vratilo u djetinjstvo zapravo. U naš mali komunizam. Restoran hotela, stoljnjaci u restoranu, čaše one niske koje su i kod nas imali svi kafići i restorani, tanjuri i dizajn posuđa. Kako volim šalice i keramike i porculane i sve te pizdarije, gledam ja u taj dizajn, uzmem šalicu da vidim tko je proizvođač, a kad ono INKER jebote. :D. Nisam sklona krađama, ali dva dana sam razmišljala da ukradem jednu šolju ili bar tanjurić za uspomenu, ali odustala sam. Nisam mogla ipak.
Hrana je baš loša bila. Ja volim jesti i mogu svašta jesti, ali ovo je bilo očigledno loše. Od A do Ž, s izuzetkom PS, tj. pečene svinjetine, koja je čak dva puta bila fina. Voće bez okusa i mirisa, bljedunjavo. Slanina jednostavno loše ispečena, kolači smiješni i ukrašeni kao da su osamdesete. Sve u svemu, zanimljivo, ako ništa drugo.

Ali ima nešto što je finije na Kubi nego igdje drugdje gdje sam to probala. Mojito. To je jednostavan koktel, ali oni ga naprave nekako finije.

Kada malo bolje razmislim, a i sa svakom minutom koja prolazi, mislim da Havanu ipak volim sve više i više. Jednom davno mi je bratić rekao da sa svakom novom zemlju koju posjeti da se osjeća kao da je još jedan fakultet završio. Novo znanje, novo iskustvo, novi doživljaj svijeta, a i sebe u tom svijetu.
Ne želim biti licemjerna pa da ispadnem kako sam super empatična kada se radi o tuđoj patnji. Primjetila sam da me je na Kubi toliko pogodila jer i sama nisam mogla naći svoje sigurno mjesto, ta soba koja je trebala biti neko sigurno utočište, bila je donekle prljava i onda me sve više pogađalo. Kada smo nakon Kube otišli u Meksiko u kojem sam vidjela isto dosta siromaštva, ali za razliku od tu, bila sam smještena u rezortu sa pet zvijezdica u kojem ti svako malo pokucaju na vrata da bi donijeli svježe voće ili tanjur kolača, moram priznati da me siromaštvo vani puno manje pogodilo.
Možda ovo nisam trebala napisati, ali je istina. Nisam ponosna na to, ali tako sam se osjećala. Svi smo na kraju krajeva okrenuti sebi i sebični. Laže tko kaže da nikada nije.

Želim da moji postovi budu iskreni jer nema smisla da glumim da sam super i savršena.
Bilo mi je u Havani i lijepo, ali i tijesno. Otkrila sam u sebi tamo da sam i sama još dosta neopuštena i da nisam prilagodljiva na prvu. Ni na treću. Osvijestila sam još jednom da imam osjećaja prema drugim ljudima, ali da znam biti i dosta kruta i neosjećajna. Ništa novo na Zemlji, ništa novo u ljudskom ponašanju.
Što nije isprika, naravno, samo je činjenica.

Kuba je kompleksna zemlja. U nezavidnoj situaciji desetljećima. Polako se i kod njih mijenja situacija i postaju sve slobodniji, što je meni osobno jako drago. Nadam se da će jednoga dana uspješno prijeći preko problema tranzicije. Znamo po našem slučaju da to i nije baš tako lako.
Težak život traži utjehu. Na sreću i kreaciju. Oni su iznjedrili ipak kod mene dojam ljudi koje jako poštujem. Iz vrlo malo naučili su kako opstajati i snaći se. Njihova glazba ima dušu. Oduševila me njihova likovna umjetnost. Toliko svestrana, maštovita i dobra.

Tko želi posjetiti Havanu, neće požaliti. Ja nisam bez obzira i na neke ne pozitivne stvari koje sam možda napisala. Zahvalna sam i sretna što mi je dala novo iskustvo i mnogo novih doživljaja.
Nadam se jednog dana da će i Kubanci imati dovoljno novaca da isto putuju i skupljaju doživljaje po svijetu, a neka ne zaobiđu i Hrvatsku.

Mogla bih o Havani još puno toga pisati, ali neću. Ima puno na internetu ljudi koji su pisali o njoj i svojim doživljajima tamo. Ja sam dala nekoliko crtica svoga, iz svoje perspektive.
Nisam spomenula ni cigare, rum, ni stare automobile, ni Hemingway-a, ni njegovu prekrasnu kuću, kafiće u koje je odlazio, predivne Havanske trgove, detaljnije njihovu bogatu prošlost i još mnogo toga. Možda nekom drugom prilikom.
Arrrhggghhh... ne mogu odoljeti. Ipak stavljam barem nekoliko slika Hemingwayevog predobrog imanja (plus jedna mene), kada već neće biti riječi o njemu:

Završavam sa umjetnoću jer ona je ta koja mi pruža nevjerojatan osjećaj sreće i ljubavi. Uz nju mogu sve lakše razumjeti. Ponekada mi slike govore više nego ulice i trgovi. Oni su ti u i na kojima se priče događaju, ali umjetnost je ta koja priču čuva, a uvijek je priča o čovjeku, uvijek. A vi sami odlučite što vidite u Čovjeku. Ja znam što ja vidm.

Na žalost ne znam imena autora ovih nekoliko djela, niti imam kamerom zabilježene stvari koje su me i više oduševile od ovih. Imam samo ono što imam. Znam jedino da se autor slike žene sa kokoši zove Rittoles, jer sam i sama u jednoj galeriji imala sreće naletjeti na jednu malu njegovu sličicu i kupiti ju.
Ova prva slika- instalacija ispred koje stojim slikana je u Muzeju revolucije:

Ove sljedeće sam slikala u hotelu:

A ove tri ljepotice (zapravo šest njih na tri njih) su sretno usvojene kod mene (ovu zadnju moram odnijeti još uokviriti):

Yasser Garcia Rittoles, akrilik na drvetu

Maria Dolores Molinet Cordova (Loly Molinet), akrilik (mislim) na keramici

Eduardo Guerra Hernandez, "colografia"

Draga Kubo, pozdravljam te ovim putem vjerojatno najprikladnijim izrazom za našu kratkotrajnu i strastvenu vezu: hasta nunca baby! (Ali opet- tko će ga više znati što nam budućnost nosi.)

IZBOR PJESME: NOVE KARTE (MICHEL HOUELLEBECQ)

Stigli smo do trenutka u našem životu kada se osjećala prijeka

potreba da pregovaramo o podijeli novih karata,

Ili da jednostavno crknemo.

Kada bismo ostali sami, na stražnjem sjedištu u dnu garaže,

više nije bilo nikoga.

Voljeli smo se tražiti.

Lagano mastan pod na koji bismo se spustili s bocom pive

u ruci,

I tvoja satenska haljina

Anđele moj,

Proživjeli smo doista neobične trenutke.

Kada su prijatelji nestajali jedan za drugim i kada su oni

najljubazniji postajali najokrutniji,

Smjestivši se u jednoj vrsti pukotine

Između dugih bijelih zidova ovisnosti o lijekovima

Postali su ironične, patetične lutke

Na koncu.

Zanos i strast koje smo upoznali bolje od ikoga,

Mnogo bolje od ikoga

Jer smo kopali do dna naših organa

Pokušavši ih promijeniti iznutra

Pronaći put razmaknuti pluća prodrijeti sve do srca

I izgubili smo,

Tijela su nam bila tako naga.

Ponavljanje smrti i napuštanja i oni najčistiji

Uzašli bi na svoj križni put,

Sjećam se tvog bratića onoga jutra kada je obojio

kosu u zeleno

Prije no što je skočio u rijeku,

Život mu je bio toliko nov.

Sada više ne volimo ljude koji 

Osporavaju naše snove,

Dopuštamo da nas polako obuzme

Mir

Sada više ne vjerujemo

U šale o smislu svemira,

Znamo da postoji prostor slobode između

Mesa i kosti

Kamo opetovane žalopojke

Pristignu ublažene;

Prostor zagrljaja,

I preobraženo tijelo.

                                                                                                (Michelu Bulteauu)

CHARLES SIMIC: HOTEL NESANICA

IZABRANE PJESME 

(1967.-2007.)

CHARLES SIMIC: HOTEL NESANICA

Izdavač: Profil International d.o.o.

Zagreb, 2007.

Izbor i prijevod: Damir Šodan

Charles Simic rođen je 1938. godine u Beogradu. 1954. godine emigrira u  SAD i od tada živi tamo.

Simic je suvremeni američki pjesnik. Dobitnik je Pulitzerove nagrade.

Slijedi moj izbor iz izabranih (!) pjesama ovoga nadarenog pjesnika:

UNUTARNJI ČOVJEK

Nije tijelo 

stranac.

Već netko drugi.

Istu

ružnu njušku

guramo pred svijet.

Kad se češem

i on se češka.

Postoje žene

koje tvrde da su ga imale 

u šaci. A mene slijedi pas.

Možda njegov?

Ako sam tih, on je još tiši,

pa ga zaboravljam.

Međutim, sagnem li se

da vežem cipele,

on ustane.

A bacamo jednu sjenu.

Čiju?

Volio bih reći:

"Na početku bijaše on

i na kraju će biti on",

ali nikad ne znaš što je na stvari.

Noću 

dok sjedim

miješajući karte zajedničke tišine

obraćam mu se:

"Iako izgovaraš 

svaku od mojih riječi,

stranac si. I vrijeme ti je

da se oglasiš."

STRAH

Neprimjetno

strah prelazi s čovjeka na čovjeka

kao list koji predaje drhtaj

drugome.

I najednom čitavo stablo treperi,

a vjetru ni traga.

RASTAVLJANJE TIŠINE

Prvo joj odstrani uši.

Ali pažljivo, tako da se ne zgužvaju.

Oštrim zviždukom raspori joj trbuh!

Zatekneš li pepela unutra, sklopi oči

i otpuhni ga; koji god da vjetar puše.

Vode nađeš li unutra, usnule vode,

počasti je korijenom cvijeta mjesec dana žednog.

Kada dođeš do kostiju,

a psa uza se nemaš,

niti sanduka od borovine

što volovi ga uz zveket vuku,

brzo ih pod kožu zavuci.

No sljedeći put ipak zgrbi ramena

da oćutiš moć volunjske sile.

A sad u najcrnjoj kmici

polako i strpljivo posegni joj za srcem.

Morat ćeš otpuziti daleko,

sve do praznih nebesa,

ne bi li mu čuo kucanje.

VILICA

Ova čudna stvar

kao da je iz samog pakla ispuzla.

Poput ptičje noge

oko ljudožderskog vrata.

Dok je držiš u ruci

nabadajući komad mesa

moguće je zamisliti i ostatak ptice:

glava joj je poput tvoje šake,

velika i gola, slijepa i bez kljuna.

BABILON

Svaki put kad sam se molio

univerzum je rastao i širio se

a ja postajao sve manji.

Žena je umalo ugazila na mene.

Vidio sam njene goleme noge 

kako se dižu u vrtoglave visine.

Dlake među njima

sjale su se poput božje brade.

Izgledala je kao iz Babilona.

"Neprestano se smanjujem", zapomagao sam,

ali me ona, među krilatim lavovima i ziguratima,

ludim astrolozima svojih obojenih očiju,

nije mogla čuti.

HOTEL ZVJEZDANO NEBO

Milijuni praznih soba s upaljenim televizorima.

Nisam bio tamo, a sve sam vidio.

Titanik na ekranu tonuo je poput rođendanske torte.

Posjedon, noćni portir, puhnuo je u svijeće.

Koliku ćemo napojnicu dati slijepome nosaču?

U tri ujutro automat s kaugumama u praznom predvorju

sa svježe naprslim ogledalom

nova je Bogorodica s djetetom.

PARFEMI MOJE LJEPOTICE

Sekini parfemi koje sam uspjela skupiti u pet minuta kada sam nedavno skoknula do nje (prije nego me izjurila iz stana :D). Žurila se na posao, trening ili na faks, a ja sam joj potrgala živce sa svojim aranžiranjem parfema na stolu. Tako da fotografije nisu baš bistro ispale.

Stvarno sam pukla. Ako ima vas koje znam i čitate ovaj post, nemojte se čuditi kada vam dođem u goste, a nađete me kako njuškam vaše parfeme :). A neću :P. Prvo ću pitati. Obećavam.

Dakle, što sam ja tu uspjela uloviti!

Imamo i jedan isti parfem, a to je Lou Lou od Cacharela. Obje obožavamo ovaj miris. Još se uvijek da uloviti po raznim Bipama itd. za nevelike novce i ne propustite priliku da ga barem malo pronjuškate, stvarno je super.

Idemo dalje.

Oriflame: Amber Elixir (2009.)

Meni Amber Elixir Oriflame ništa ne govori. Ni tamo, ni vamo.

Jovan: Musk (1972.)

Ne mogu odoljeti da se ne namirišem sa ovim mirisom. Super jeftin, previše alkoholan na početku, ali poslije postane finiji.

Ralph Lauren: Notorious (2008.)
Prozračan, ali čudan. Poseban. Mene ovaj miris uvijek zaintrigira. Noir i misteriozan. Bočica je u stilu art decoa i baš je dekorativna.
Ribizl, biber, razno cvijeće.

Thierry Mugler: Angel (1992.)
Sve se već zna.

YSL: Rive Gauche (1970.)
Dizajn bočice za 5. Miris: kažu da je ovo prvi feministički parfem. Aldehidi, puderi i cvijeće.

Benetton: Colors de Benetton (1987. (1993.))
Volim tri Benetton mirisa: Hot prije reformulacije, ovaj i Tribu. Svi me vežu uz neka životna razdoblja. Colors je sestra imala i kada je išla u osnovnu školu i baš me podsjeća na nju.

Molinard: Habanita L'Esprit (2013.)

Za mene je crna Habanita, a za sestru bijela :). L'Esprit je jako ugodan parfem, mazan i poseban. Nenametljivo pudrast. Prava gospođica od parfema.

Chopard: Wish (1999.)

I o ovome se sve već zna. Super parfem. Već i klasik.

Marc Jacobs: Lola (2009.)

Opojan, ženstven, zavodljiv. Meni najbolji MJ parfem. Cvijet se izgubio negdje.

YSL: Baby Doll (2000.)

Bonbončić. Djevojački miris. Nježan i pozitivan. 

Durance: Bigarade Cashmere (2012.)

Čist miris. Blag. Pamučna vata, naranča. 

Dana: Black Lace

Jeftin. Tako i miriši. Ali nema veze. Miris za predah. Za namirišati ormar ili torbu kada se putuje negdje. Ili zaliti se s njim nekad. Meni je simpatičan. Ima nešto starinsko u njemu.

I Coloniali: Angel Musk (2012.)

Podsjeća na Angel. 

Robert Piguet: Futur (1960.)

Avangarda. Umjetnost od parfema. Doživljaj. Najzeleniji parfem koji sam probala. Miris zelenila, aldehida, bijelog sitnog cvijeća, mrvicu pudera. Moja sestra kaže da kada ga pomiriše da je iskustvo jednako trčanju kroz šumu. Predivan je. No teško da bi tako dobro funkcionirao na svakome kao na njoj. 

Versace: Versace Woman (2000.)

Ne mogu se sjetiti kako miriši. Mislim da je neki nježniji miris.

Jeanne en Provence: Bouquet d'Agrumes (2012.)

Korektan, ne skup miris. Naranča, mandarina i tako to. Za svaki dan bez žaljenja.

Guerlain: Idylle (2009.)

Prekrasan. Za mladenku i njezinu lijepu vjenčanicu. Cvijetan, kvalitetan, dostojanstven, ženstven, dugotrajan, radostan, čist, damski, decentan, ... mogla bih do sutra. Pravi primjer prave mjere svega.

Caron: Royal Bain de Caron (1941.)

Dekadencija i pretjerivanje. Zakon miris. Puder guši, ali na super način. Noćas mi je sve dozvoljeno tip mirisa. Miriši prljavo. Ovaj miris je.. orgijaški. Moram si ga kupiti. Definitivno.

Oscar de la Renta: Esprit d'Oscar (2011.)
Lijepa bočica, ukrasna. Jak, specifičan miris. Podsjeća me na moj predivni Guerlain: L'Heure Bleue. Taj je tip mirisa. Iako mi prekrasno miriši, alergična sam na neki njegov sastojak. Ovo je bio moj parfem i stavila sam ga jedno jutro i dva sata kašljala i gušila se. Ponovila sam još jednom to "magično" iskustvo i zaključila da mi nešto smeta u njemu. Prvi parfem na koji sam naišla da ga ne smijem koristiti. Dala sam ga sestri, njoj ne smeta. Što se tiče samog mirisa, kako sam već i rekla, dobar je.

mislim da sam ih sada sve obuhvatila 

:)

ćao za danas!