WTF RAPORT PONEDJELJKOM

Zavući se u čistu posteljinu.
Hladnu, grubu, mirisnu.
Ona klizi, klizi, ja ju grijem, grijem.
Ona se opire, opire, ja ju oblikujem, oblikujem.
Onda se napokon opusti, pa me obavija, povija, ovija, izvija, omata i opija.
Kaže mi: "Zagrli i ti mene.."

Ali ja već spavam.

A ona pomisli: "Ovo je zadnji put da si me ovako iskoristila."

PEARL JAM

Ovo je moj prvi post o Pearl Jam-u. Nadam se da će ih biti još.
Jako volim ovaj bend. Volim njih, volim njihove pjesme, volim njihovu nepretencioznost.

  Pearl Jam 

Pearl Jam- u najkraće moguće:
- zakon su;
- rock bend (grunge);
- iz devedesetih;
- Seattle- USA;
- prvi album: Ten (1991.), zadnji album: Lightening Bolt (2013.);
- sadašnja postava: gitaristi Mike McCready i Stone Gossard, vokalist Eddie Vedder, basist Jeff Amet,
  bubnjar Matt Cameron; s njima svira još na pianu, klavijaturama sve nešto Boom Gaspar;
- vjerojatno najpoznatije pjesme: Alive, Even Flow, Jeremy, Better Man,..

Inače izbjegavam velike koncerte, ne osjećam se dobro u prevelikim gužvama, ali njihovi su rijetki na koje obožavam ići i na kojima se uopće ne osjećam da se gušim, upravo suprotno. Kada oni zasviraju, osjećam se slobodna i dobijem neki osjećaj kao da loše na svijetu ne postoji, kao da je sve predivno i da će uvijek tako sve i ostati. Do sada sam bila, čini mi se, na dvanaest njihovih koncerata i još mi slijede tri ove godine kojima se jako veselim. Svaki je drugačiji, jako se trude oko plejlisti, jako su posvećeni ljudima kojima sviraju i imaju stvarno veliku bazu ljudi koji ih slijede po svijetu uživajući u njihovim izvedbama. Ajme, ima ljudi koji su ih uživo gledali i preko stopedeset puta :D. Po meni, nikada previše.

Slijedi izbor meni nekako najdražih mojih fotografija sa nekoliko njihovih koncerata (ispričavam se zbog lošije kvalitete fotografija):

Amsterdam, Ziggo Dome, 2012.

Berlin PJ ekipa :), 2012.

 Berlin, O2 World, 2012.

Berlin, O2 World, 2012.

Prag, O2 Arena, 2012.; (Mike McFucking McCready)

Rotterdam, Ahoy, 2009.; (moj prvi PJ koncert)

 Alpine Valley, East Troy, 2011.; PJ20 (ljudi se polako skupljaju)

Alpine Valley, East Troy, 2011.; PJ20 (Keep On Rockin' In The Free World)

 Wrigley Field, Chicago, 2013. "An Evening With Pearl Jam", 2013.

  Wrigley Field, Chicago, 2013. "An Evening With Pearl Jam", 2013.; (nevrijeme)

Wrigley Field, Chicago, 2013. "An Evening With Pearl Jam", 2013.; (tulum se nastavlja :))

I za kraj (ovo mi je bilo jako teško izabrati, jer ih ima toliko dobrih), 

nekoliko pjesama, preuzeto sa You Tube kanala:

PJ, Given To Fly (predobar tekst)

PJ, Come Back (najljepša pjesma)

PJ, Lukin (jako i kratko za buđenje)

PJ, Bugs (nešto malo drugačije)

PJ, Daughter

PJ, Black (Pinkpop, nastup iz 1992.) 

PJ, Wasted Reprise- Betterman 

(koncert Belfast 2010., kada cijela dvorana zapjeva, ja samo zatvorim oči i prepustim se valovima zvuka koji prolaze kroz mene sa svih strana; predivan osjećaj)

SLAVKO MIHALIĆ: SABRANE PJESME (ZA MALO PARA)

"Ali gle vraga: to ja sebe potkopavam
To ja sebe razgrađujem, to ja sebe razbacujem." S.M.

Kako sam i lijepo zabilježila na početnoj stranici, ovu knjigu sam kupila 12.11.2009. na Interliberu. Mislim za 9 kuna. Ili za 12, ali mislim da je za 9. Uglavnom, nešto oko cijene jednog bureka. Na to se sve svodi. Na burek. Mislim, sretna sam s jedne strane što sam ju tako super jeftino kupila, ali s druge strane sam zgrožena. Ajde, kada izađe neki lakoprobavljivi hit, još se i može prodati za kojih 149 kuna, ali tko još kupuje ocvalu poeziju... tko ima volje i vremena za tri riječi na jednoj stranici... 

Ja još uvijek imam, ali mislim da sam baš out.

Slavko Mihalić: Sabrane pjesme

Izdavač: Naklada Naprijed, d.d.

Posebno izdanje uz sedamdesetu obljetnicu pjesnikova rođenja

Zagreb, 1998.

Slavko Mihalić (1928.-2007.) suvremeni je hrvatski pjesnik. Prvu zbirku pjesama Komorna muzika objavio je 1954. Pjesme su mu prevođene na više od 20 svjetskih jezika.

Oznake: tradicionalni pjesnički izraz, no vješto isprepleten sa efektnim bljeskovima modernosti, egzistencijalistički doživljaj svijeta, majstorsko doziranje razuma i emocija.

  (Da, radim uši na stranicama, slobodno me tužite mami :P.)

I kratki detalj iz kritike Ante Stamaća: "Živimo u doba videokracije, odnosno u doba elektroničkih prijenosnika obavijesti. ... Što da tu čini izvorna pjesnička mašta, samosvojno motrenje svijeta i njegove povijesti, vječno zapitana ljudska egzistencija, ....? 

Izvorna pjesnička mašta naime jedina čuva jezik od potonuća u jednosmjernu funkcionalizaciju jezika, uredsku, političku, tehnološku, naredbodavnu, publicistički smušenu. Ona čuva zalog autorske osobnosti, neponovljivu individualnost."

Slijedi moj izbor pjesama iz knjige:

RADUJEM SE ŠTO NISAM

    Gradio sam mnogo koliba, ali nijednu nisam

dovršio. To me nekad znalo razbjesnjeti i ja bih se

obasuo uvredama.

    Sada sam već star i radujem se što ih nisam

dovršavao. Jer da sam jednoj podigao krov, bojim se

da bih se u nju i uselio.

ONI NE ŽELE TEBE

    Ti bi da prkosiš goničima? O, ja znam mnogo
bolju osvetu: dočekaj ih, predaj im se; neka te bace
u tamnicu.

    Oni ne žele tebe, nego tvoje bježanje.



PREMIJERA DRAME

"Podignite zastor!"- naloži inspicijent.
Gledatelji su se namještali kao kokoši
    na jajima.
"Premalo proba! Premalo proba!"- jadao se 
    režiser.
"Ovo je posljednja prilika!"- reče
    prvakinja drame.

I svi su te večeri nastojali.
Nastojali su s izbuljenim očima i
    stisnutim šakama.
Nastojali su kako gluhonijemi nastoje
    da čuju i progovore
- gledatelji da shvate što se na
    pozornici događa
- glumci da se međusobno dohvate
i potresu gledalištem kao da je ponjava
- režiser da ne pobjegne-

samo je autor izdao dobre namjere
i rekao: "To uopće nije moja drama!"



NA SAGU, BULJEĆI U SEBE

Kakva svečanost
Jedan po jedan svi me napustili
Najteže bijaše sa zadnjima
Toliko su patili zbog sebe

Zatim me ostavila električna žarulja, raspored
    stvari, na kraju sjećanje
Jedan poniženi svijet nadošao je sulud
    od slobode
A ja, odviše uzvišen da bih vladao,
Savih se na sagu buljeći u sebe



O JEDNOJ KNJIZI

    Kupio sam jednu knjigu, još je nisam otvorio, mislim o njoj
kao o površnoj osobi.
    Šećem pored mora, slutim, to bi moglo biti brbljavo
štivo, ta knjiga u šarenom omotu, sa zlatnom vrpcom. Ništa
se ne može usporediti s morem, ono i svoj kraj pretvara u 
početak. Ponesem knjigu bučnom ulicom, čini mi se da malo 
ojača, bit će da je ovdje rođena.
    Zatim kod kuće, u apstrakciji. Moli me da ju odmah 
bacim, naklapa o besmislu.
    Rastrgam omot. Unutra nikakva mirisa. Ovo je jedna
od onih knjiga u kojima je najviše praznih stranica. Uz to su
ispremiješane, a mi bismo morali vjerovati da je namjerno.
    Kad je počnem čitati, vrišti.

KRALJICA MOJIH ŠALICA

Na neki način skupljam šalice. Kupujem ih pojedinačno. Ono, samo po jednu od svakoga dizajna. Naravno, ne sve koje ugledam u životu, nego one za koje se baš nešto zakačim. Volim različite oblike šalica i različite boje na njima. Iz svake je drugačiji doživljaj piti. Ne treba mi komplet istih šalica ili čaša, kada su u njemu one sve iste. Ovako je zanimljivije. I šarenije. Iznimka su fine čaše za alkoholna pića koje stoje u vitrini u kompletima. Ove druge su u ormaru živi cirkus. Zabava. Iako ih sve volim, i rasparene i u kompletima, i one koje sam sama kupovala i koje sam dobivala na poklon, ova šalica o kojoj danas pišem, baš mi je posebno draga. (Ma izmišljam, sve su mi posebno drage, ne bih ni slučajno htjela da mi neka ovo zamjeri, pa se sama iz očaja baci sa police, sva u ludilu ljubomore.) 

No dobro, sada pišem o šalici Inker, jako prepoznatljiva, proizvedena u tko zna koliko primjeraka, pravi pečat našeg produkt dizajna u bivšoj državi. Skromna, socijalistička, diskretna i savršena. Valjda ju je svaki hotel imao, svaka birtija.

Sjećam se tih šalica i tanjura kada sam kao mala sa obitelji zimovala u hotelu Tuhelj. Preko ljetnih praznika išli bi na more, a preko zimskih na tjedan dana u taj hotel. 

Mislim da ni on nije kao što je prije bio. Da je potpuno preuređen. Sjećam se da se u prostoru gdje su bazeni bili prostirao po pločicama na zidu ogroman apstraktni crtež. Sada, po nekom sjećanju, čini mi se da je to mogao biti Edo Murtić, ali stvarno ne znam. Baš bih to voljela i saznati i uostalom zanima me što je bilo s tim kasnije, ako su preuređivali sve. Ili sam sve to zabrijala? Ma, mislim da nisam. Zapravo, od djetinjstva ni nisam bila u Tuheljskim Toplicama i nemam pojma kako to sada tamo sve izgleda. 

Ali šalica se sigurno sjećam. U jutro za doručkom sam pila iz njih bijelu kavu ili čaj, a iz tanjurića sa plavom crtom jela svježi sir, sa jednom šnitom kobasice i jednom šnitom pršuta. Nisam nešto voljela jesti. Mama me uvijek molila: "pa pojedi još malo, ajde malo tog sira, ajde.." :). 

Prije par godina, u Muzeju za umjetnost i obrt održavala se izložba Porculanski sjaj socijalizma. Provela sam sa prijateljicom tamo stvarno super poslijepodne i lijepo sam se zabavila. Svoju šalicu sam kupila u njihovoj trgovini kao suvenir sa izložbe Muzeja.

Znači, ukratko, mislim na one originalne, stare, prave, ne na ovu moju koja je nova:

proizvođač: Jugokeramika- Inker 1953.-1991.

šalica iz servisa: Arena, 1968.-1976.

dizajn: Marta Šribar, Anica Kuhta

(žene, žene :D <3)

Ovako kaže na papiriću koji sam dobila sa šalicom:

"Komercijalno najuspješniji Jugokeramikin ugostiteljski servis Arena- "servis s plavom crtom", je postala simbol "socijalističkog" turizma."

Nadala sam se da ću pronaći neke stare reklame na internetu toga servisa, no na žalost ništa nisam našla. 

Slijede moje fotografije:

Aj zdravo!

TOM FORD BLACK ORCHID EAU DE PARFUM

Kakav parfem.

Volim jake parfeme.

Prodoran je, ali opet zavijen misterijom.

Privlači me.

Proždrljiv je, ali mudro pritaji i elegantno prikriva taj nagon.

Polumrak. Mračno ljubičasti baršun. Drama. Isplanirana. Teatar i prašnjavi zastori. Navučeni. Tek se dvije-tri zrake sunca diskretno probijaju u prostor. Vani je dan, ali unutra je noć. Mala muzička kutija svira negdje u kutu sobe. U tanjuru napola pojedeni komad torte od vanilije sa šumskim voćem. Ležerno odbačen leži na tepihu. Otvorena boca vina. Tamno crveni ruž za usne. Ogromni krevet i ona na njemu. Ljubavnica koju nije briga što je ljubavnica, jer ona nikome ne robuje. Ovo joj je samo igra.

Nakon izlaska iz sobe, iz toga stana, navlači crne rukavice da ne dodirne golom kožom ogradu u hodniku koju su dirali mnogi. O tome vodi jako računa.

Black Orchid je parfem u standarnoj ponudi Tom Forda, ali po mom mišljenju daleko premašuje kvalitetom većinu parfema drugih brendova tog cjenovnog nivoa. Ma i svih parfema općenito koje sam probala ikada. On je u društvu najboljih.

Orjentalni miris nastao 2006. Moderan, no ja osjećam u njemu i prošlost.

Pomalo bahat, raskošno samouvjeren. I iznad svega, snažno ženstven.

No, ovaj parfem po meni nije za svakoga, nego više pripada u onu grupu koja ima vrlo vjerne obožavatelje, ali i one koji ga jednostavno ne mogu podnijeti. Nije prilagodljiv.

Jak je, opojan i težak. Glamurozan (glamu-grozan :D).

Gust. Topao. Od njegovog stvarnog sastava, ja kao da mogu razabrati tartufe, ribizl, amber, neku cvjetnu notu kako probija. I vaniliju. Od njegovog nestvarnog sastava osjećam u njemu život; baš ima "ono nešto".

Bočica je prekrasno dizajnirana. Stvarno divno. Elegantna je. Zlatni detalji se savršeno uklapaju sa crnom diskreno rebrastom podlogom. Ja imam verziju parfemske vode (EDP) od 50 ml. Kada ga stavim, jako dugo ga još osjećam na sebi i ne treba ga puno, tako da se ni ne troši brzo.

Black Orchid. Čak mu je i ime lijepo.

Volim ga nositi. Pravi damski parfem za 21. stoljeće.

S napomenom da je dama ipak malo podivljala.

Slijede moje fotografije:

WTF RAPORT PONEDJELJKOM

U noći sa 19.1. na 20.1. dogodilo se izgleda nešto vrlo čudno i mračno.

Dok su ljudi spavali uvukao se tirkiz u njih.

Malo poslije sam zaključila, da se meni to nije dogodilo jer mene po cijelu noć čuva moj mačak.

Budim se.

Moram na posao.

Vozim se u svome autu.

Nigdje nikoga.

Magla.

Zagušljiva, bijela i siva. Teška.

Rotor na Kvaternikovom trgu. Se približava. Ja njemu.

Kaos.

Nije mi jasno.

Ulice prazne, a na rotoru automobili zbijeni, razbijeni, nabacani, nabijeni i zgužvani.

Čekam.

Čekam.

Magla.

Ceste prazne. Samo ja čekam.

Odlučujem da ne mogu više čekati i svojim Smartićem  se proguram pukotinama zaleđenog trenutka.

Nelagoda.

Magla se diže. Magla se spušta.

Magla se diže.

Magle nema više.

Ni nigdje ikoga.

Na Heinzelovoj iznenada projuri  nekoliko automobila.

Škripe gume.

Jedan se skoro zabija u mene.

Kočim u zadnjem trenutku.

Vozila se udaljavaju i dalje izgledajući sumanuto nekontrolirano.

Semafor.

Stajem.

Takva nelagoda.

Pa gdje ja uopće idem više?

S moje lijeve strane staje automobil.

S moje desne strane staje automobil.

Pogledavam malo jednoga, malo drugoga.

Nemir.

Čudni su mi.

Osjećam da su mi strani.

Hladnoća.

Oni potpuno ukočeni na svojim sjedalima, robotski nestvarni.

Nemir, nemir u meni.

Fuck, fuck, fuck!!!

Jedan me pogleda.

Tirkizna zraka iz njegovih očiju prostruji mojima.

Začujem glas:  „Ej ti? Bitch? Zemaljska P****, ti si sljedeća na redu."

Zatim sve potamni, ugasi se i pretvori u naizgled u jedan obični zimski dan.

WTF? WTF? WTF?

WHAAAT THE FUUUUUUUCK!!!!?????!!!!!

U meni srce ko u kanarinca, ko u miša, ko u kolibrića, ko u zeke, ko u vrapca.

Dolazim u ured.

Smirujem se; sama, sama; samu sebe smirujem.

Što je to bilo?

Tko je to bio?

Oni ulaze u nas i tope nas u sebi i tope sebe u nama.

Invasion of the Body Snatchers, The Happening, War of The Worlds,… zbrajam, zbrajam.

Prisjećam se, učim.

Gledajte filmove, nikada ne znate kada će vam zatrebati nešto iz njih.

Još ću malo sjediti tu.

Sjedim.

Osjećam da je Zagreb potpuno budan, ali je li još živ?

Odjednom osjetim toplinu tirkiza kako preplavljuje moje tijelo.

Ma nećeš.

Kažem si: BRIJEŠ! BRIJEŠ!

Idem si sada napraviti kamilicu sa medom, pojesti bananu, malo se skulirati.

Ok, nemam više vremena za pisanje.

Moram još smisliti kako spasiti svijet.

:*

JEREMY GEDDES, THE THE THE ARTIST

Fotorealizam ili hiperrealizam dominantno prati fotografiju. On po pravilu ne dopušta odstupanje od fotografije, potpuno joj je odan, njezin je vjerni prikaz. Zapravo je to iluzija stvarnosti. Da li na fotografiji ili stvarnoj zgradi vidite i jedan potez kistom? Naravno da ne. Jer ne postoji. Na fotorealističnoj slici postoji, ali nikako se ne bi trebao vidjeti. On na njoj lažno ne postoji ili skriveno postoji. Kako hoćete. Poanta je ubijanje u detaljiziranju, opsesivnost perfekcionističkog odraza onoga stvarnoga. To bi bilo neko ugrubo objašnjenje. Vjerujem da su isto kao i u stvarnosti i u ovom slikarskom stilu ipak stvari malo kompliciranije. I jesu. U praksi. Ipak, ljudi su tu umješani u priču.

Sam pravac fotorealizma u slikarstvu nastaje šezdesetih godina prošloga stoljeća. Toliko o povijesti.  

Negdje sam čitala da postoje i negativne kritike upućene slikarima koji se izražavaju ovim slikarskim stilom (mislim, nije šok baš neki, čim nešto postoji, postoji i kritika). Osporava im se da nisu baš najpraviji umjetnici. Da su lažni na neki način. Bez obzira na njihovu iznimnu slikarsku vještinu, oni ne rade ništa drugo nego preslikavaju stvarnost. Čak i ja kada čujem riječ "preslikavanje", stresem se. Tako ružna riječ. Hladna, bezvezna, nemaštovina. Kao da je funkcionalna samo ruka, a mozak je na automatizmu. 

No bilo kako bilo, ja sam našla svoju ljubav u fotorealizmu. Jeremy Geddes. Australski slikar. 

(Baš sam pomislila kako nikada nisam bila u Australiji. Put dugo traje, a pa šta, a je pa šta bome, put dugo traje, ali dalo bi se izdržati. I onda tamo svašta vidjeti. I klokane koji odmaraju pokraj ceste pogotovo.)

Ovo su dva moja printa dviju predivnih slika Jeremy Geddes-a. Kupila sam ih prije nekoliko godina. Sretna sam jer sam nabasala na njega dok se tih printova još i moglo pod normalno nabaviti preko njegove internet stranice. Mogla sam danima i danima razmišljati da li da kupim ili ne.  U zadnje vrijeme postaje sve traženiji, pa za kupiti i njegov print, treba odluku donijeti u istom danu kada je stavio objavu o prodaji, ali često ni čak to ne garantira uspjeh. Ovisno, kakvu on kombinaciju ima za pojedini print. O slikama ni neću pričati, jer su naravno skupe, skupe. I neka su.

Njegove slike su san, tuga, stvarnost koja je zarobljena u nekim skrivenim djelićima nas.
Sjetne, dostojanstvene i lijepe.

A Perfect Vacuum, ulje, 2011.

The White Cosmonaut, ulje, 2009.

The Street, ulje, 2010.

The Cafe, ulje, 2009.

Ascent, ulje, 2013.

Miserere 2, ulje, 2012.

Miserere 6, ulje, 2012.

The Call, ulje, 2013.

MICHAL NEGRIN PRSTEN

Predivan je. Moj prsten. Dobila sam ga od dvoje dragih prijatelja za rođendan. Danas sam ga nosila. Svako malo bih ga pogledala. Baš mi se sviđa.

Iskreno, do nedavno nisam čula za ovu dizajnericu. Michal Negrin. Izraelka. Sve stvari koje dizajnira, nakit, odjeću.., proizvode se u njezinoj manufakturi u Izraelu. Dakle, ručno. Ali hrpu ljudi ima zaposlenu. Negdje sam pročitala da ima čak petstotina radnika. Pročitala sam, ne znam jel to stvarno istina. Mora da je, ako negdje piše tako :P.

Neke oznake stila dizajnerice: vintage štih, romatično, neoviktorijanski, raskošno, starinski, sanjivo.
Moje mišljenje: pomalo kičasto, mnogo stvari mi ne leži, ali poneke su stvarno prekrasne. Evo nekoliko reklamnih fotografija iz jedne od kolekcija Michal Negrin:

Moj prsten recimo. Kada sam ga vidjela, bez razmišljanja me osvojio. Nije veliki, skroman je nekako, ali sa svim onim raskošnim, pomalo pretjeranim elementima. Pomalo. Zapravo taman. Ravnoteža.

Prsten je metalni sa brončanim premazom, namjestive veličine, sa ukrasnim gornjim dijelom u uzorku antiknih ruža. Pogodan za osjetljivu kožu jer nema nikla u sebi. Valjda. Opet- pročitala sam tako.

Slijedi nekoliko mojih fotografija. Popila sam dosta bijeloga vina večeras. Slučajno. Graševina iz Erduta. Inače, graševina mi nije nešto. Ova je bila ok. Bila sam u jednom odraslijem društvu. Starijem. Recimo obiteljskom. Četvrtak je i večer je.

JULIO CORTAZAR I SNJEŽANA BILIĆ I KAKO BI SE SLAGALE FAME SA VOLUHARICAMA

Ovo je moj izvještaj o gore u naslovu navedenim piscima i njihovim knjigama (ne gledajte gore gospodine, nisu još navedene, ali vodim prema tome). IZVJEŠTAJ DRUŽE I DRUŽINO! Nisam učlanjena u ni jednu knjižnicu. Ne volim posuđivati, volim imati. Zašto je tako, zato je tako.

12.3.11. sam kupila knjigu PRIČE O KRONOPIJAMA I FAMAMA (PRIRUČNIK ZA PJEVANJE I PLAKANJE), autor: buntovni Julio Cortazar. Jako mi se svidjela, lagano sam ju čitala. Prvi puta, drugi i treći i četvrti i ne znam više koliko sam ju puta pročitala do sada. Radi se o kratkim pričicama. Neke od njih me oporavljaju na čudan, ali jednostavan način. Nadrealne, mistične, čudnjikave. Uz sve to u njima je pomiješana neka komičnost, ali stvarno nekada, a i često, poentiraju sa takvom bombom tuge, nekog zaokruženja usamljenosti, neshvaćenosti, opsjednutosti zadatostima. Sve u svemu- može.

16.10.12. kupim si TAJNO ORUŽJE (5 PRIČA ZA SVIRANJE I FANTAZIRANJE) istoga autora. Tu opet nastupa neka psihologija. Nisam ju još pročitala, ma ni počela, iako ju često imam u rukama. Kada mi se nešto svidi jako (kao ona prva knjiga), uhvati me strah od daljnjeg istraživanja da se ne bih razočarala, da ne bi i ono prvo postalo bezveznije. E moje Tajno oružje, moraš još malo čekati. Jel čuješ!? ČEKAJ!

17.11.12. ugledam naslov ŽIVOT S VOLUHARICAMA (NADREALNE PRIČE) autorice Snježane Bilić. Nadrealne? Kupila.

Znači tu smo.
Sličan senzibilitet prema kratkim pričama (Cortazar: "roman pobjeđuje po broju bodova, dok je priča ta koja nas nokautira") punim neracionalnih, nadstvarnih događaja, čudnim i još čudnijim (ali zapravo i ne tako čudnijima od običnih ljudi) bićima veže ova dva pisca. Čine mi se oboje autentični, oni svoju inspiraciju vuku iz svoje podsvjesti, svojih maštarija, iz svog života, čine mi se vjerni sebi, no druga je stvar sa samim motivima. Koliko ljudi živi i je živjelo na Zemlji. Sličnosti su normalne, ne negiraju jedna drugu.

Gospodin Cortazar je stariji. Rođen 1914. u Belgiji, poslije je živio u Argentini. Nema ga više. Gospođa Bilić rođena 1962. u Hrvatskoj, a sada živi u Austriji. Nadam se da je sretna i draga.
Još bih htjela nešto napisati. Kako to zna biti na stražnjim koricama, njihove su fotografije.
ONA: lijepa mi je, nije tipično lijepa, nego nekako profinjeno, inteligentno i prozračno;
ON: frajer, sa zulufima i cigaretom u ustima;
ONA: pogled joj je usmjeren negdje u lijevo;
ON: pogled mu je usmjeren negdje u lijevo;
ONA: baloner;
ON: ooo jebote, isto neki baloner (kragna njegovog, da bude sve u stilu, uzdignuta :)).
Iako su obje fotografije portreti presječeni na prsima, oboje su istaknuli svoje ruke. Znakovito. Egon Schiele bi bio zadovoljan. Egone, jebivjetru i ti si mi se ubacio u post, pa da te predstavim.
Ovo je Egon:

a ovo jedna od njegovih slika:

Egon Schiele: Self-Portrait with Black Vase and Spread Fingers

Ok, dosta. Za preciznije biografije i sve ako vas što zanima, tražite i... naći ćete :P.
Slijedi kratak odabir priča:

JULIO CORTAZAR: PRIČE O KRONOPIJAMA I FAMAMA
Izdavač: Šareni dućan

(Samo da malo objasnim njegova bića- KRONOPIJI: bića na marginama zbivanja, baš kao što su to umjetničke duše, pjesnici, asocijalni tipovi; FAME: potpuno drugačija bića, važna bića koja brane uspostavljeni poredak, kao što su to razni predsjednici, sudci; ESPERANZE: negdje na sredini, a povode se za kronopijama i famama.)

SATOVI

    Jedan je fama imao zidni sat i svaki ga je tjedan VRLO PAŽLJIVO navijao. Prošao je jedan kronopij i  kad ga je vidio, počeo se smijati, otišao kući i izmislio sat-artičoku ili artičuku, kako se na ovaj ili onaj način može reći.

      Sat artičoka ovoga kronopija je od one najrasprostanjenije vrste artičoka, a stabljikom je utaknut u rupu na zidu. Bezbrojni ovojni listovi artičoke pokazuju koliko je sati, ali i sve druge sate, tako da kronopij samo otrgne jedan list i već zna koliko je sati. Kako ih trga slijeva nadesno, list uvijek pokazuje točno vrijeme i svakoga dana kronopij započne trgati listove iz novog niza listova. Kada dođe do srca, vrijeme se više ne može mjeriti, i u beskonačnoj ljubičastoj ruži središta kronopij nalazi veliko zadovoljstvo i tada je pojede s malo ulja, octa i soli, te utakne drugi sat u rupu na zidu.

ODGOJ KRALJEVIĆA

      Kronopiji gotovo nikada nemaju djece, ali ako ih imaju, izgube glavu i dogode se nevjerojatne stvari. Naprimjer, jedan kronopij dobije sina, i odmah je zadivljen i siguran je da je njegov sin gromobran krasote i da njegovim žilama teče cjelokupna kemija, pa tu i tamo, otoci puni lijepih umjetnosti, pjesništva i urbanizma. Onda taj kronopij ne može ni pogledati svoga sina, a da mu se duboko ne pokloni i da mu ne iskaže duboko poštovanje.

      Kao što je i prirodno, sin ga temeljito mrzi. Kada odraste do školske dobi, otac ga upisuje u prvi razred i dijete je zadovoljno među drugim malim kronopijama, famama i esperanzama. Ali mu se približavanjem podneva kvari raspoloženje, jer zna da će ga na izlazu čekati otac koji će, kada ga ugleda, podići ruke i štošta izgovoriti:

     - Budan dan kronopiju kronopiju, najbolji i najviši i najuredniji i najpristojniji i najmarljiviji među sinovima!

      Na to se djeca fame i esperanze previjaju od smijeha na rubu pločnika, a mali kronopij uporno mrzi svoga oca i uvijek mu na kraju između prve pričesti i odlaska u vojsku napravi psinu. Ali kronopiji ne pate previše zbog toga, jer su i oni mrzili svoje očeve, a čak se i čini da je ta mržnja drugo ime za slobodu ili za beskrajno prostranstvo.

RUČAK

      Nije bez muke kronopij uspio utvrditi termometar života. Nešto između termometra i topometra, između kartoteke i životopisa. 

      Naprimjer: kronopij bi kod kuće primio jednog famu, jednu esperanzu i jednog profesora jezika. Primjenjujući svoja otkrića, utvrdio je da je fama pod-život, esperanza protu-život, a profesor jezika među-život. A za samog sebe kronopij je utvrdio da je on u blagom obliku nad-život, ali je u tome bilo više pjesničke slobode, nego istine.

      U vrijeme ručka taj bi kronopij uživao slušajući svoje družbenike, jer svi su mislili da se raspravlja o istim stvarima, ali nije bilo tako.

Među-život se služio apstrakcijama kao što su duh i savjest, što je protu-život slušao kao netko tko čuje kišu- osjetljiv zadatak. Naravno, pod-život je stalno tražio sir ribanac, a nad-život je rezao piletinu u četrdesetidva poteza, metodom Stanley-Fitzsmmons. Životi bi se nakon deserta pozdravili i otišli svatko svojim obvezama, a na stolu bi ostali samo razbacani komadići smrti.

SNJEŽANA BILIĆ: ŽIVOT S VOLUHARICAMA

Izdavač: Konzor

(Objašnjenja likova- ne da mi se)

10

      Norbert Pes sjedio je na podu u svojoj sobi. Bio je okružen mnoštvom lavora napunjenih vodom u kojima su plivali komadići papira. Kraj nogu Norberta Pesa ležale su male mramorne kugle. On je pisao pismo kriveći usne jezikom.

      -Norberte, opet nered!- s vrata počne njegova majka,.

      -Kakav nered?!

    -Dobro, čemu svi ti lavori? I te kugle... ups!... koje su tako vraški teške- dižući jednu zastenje majka.

     -To nisu kugle. To su pneumatske udlage. One su namještaj ove sobe. Conditio sine que non. One nisu nered. A lavori, kako ih ti nazivaš, to su akvariji. U njima držim ribice. Budući da ne mogu imati ribice, stavio sam papiriće da plivaju. Sada stvaram. Pišem pismo. Umjetničko djelo. Odlazi!

Majka shvati da je ušla u pogrešnom trenutku i pokajnički izađe iz sobe.

11

      Voluharice su stvorenja koja osjećaju bezvremensku krivnju. Svi neuspjesi voluharica neuspjesi su jedne voluharice, i obrnuto.

    Voluharica zna da nema razumnih osnova da se osjeća krivom, ali ona to osjeća kao dio svoje duhovnosti. Taj osjećaj u njoj postoji od iskona.

    Voluharica koja nema tu duhovnu veličinu, osuđena je na propast. Zauvijek je izgubljena. Takva voluharica može postati samo jedno- šahist.

    Šah je njezino pogansko svetište, a Kraljica njezin prokleti totem. Pri igranju šaha, u najdubljim meditacijama izopačenih voluharica Kraljica postaje Majkom Voluharica. Ona je lukava, bezobzirna, okrutna i tvrda. Ona ne zaboravlja greške i stoga je gorka učiteljica. No, njezini sljedbenici ne osjećaju grižnju savjesti zbog toga što griješe. Svoje božanstvo smatraju samo jednim od pravila igranja šaha.

64

     Eugen Skunks jeo je svoj ručak stojeći iznad kante za smeće. Kad se najeo, zadnjom šapom otvorio je kantu i sastrugao unutra ostatke s tanjura.

Tanjur i viljušku spremi u stroj za pranje suđa i, iako osim toga nije u njoj bilo nikakvog drugog suđa, uključi je.

   Sistematski, temeljito i uporno uništavao je svaki dokaz koji bi mogao progovoriti o njegovoj prošlosti.

UVOD ILI UVODNIK ILI UVODNICA ILI UDOVICA ILI GOLUB KOJI LETI

Upravo je otišla.

Pokazao se glup.

(She's left twice).

Ponavljam se, a prvi mi je put.

Svoj blogerski dan bih započela ovako- uz Pearl Jam i narodno veselje, 

ali nitko nije ostao da pleše u kolu (ni uz Coca Colu). Imam 33 godine. 

Ne smatram se nešto preposebnom, ali ni nevažnom. Živim. Život.

                                             

     Pearl Jam: State Of Love And Trust (unplugged)

Od jučer razmišljam što ću napisati u svome prvom postu. Pa ne znam. Neka ide spontano.

Planiram da tu bude svega. Glazba, putovanja, moda i modno prenemaganje, kozmetika, porculan, jeftina i skupa filozofiranja, sportska tema možda neka u suradnji s nekim tko se kuži u to, poezija koja kao da je postala nešto out za 21. stoljeće punom kulerstva i biznis životnih stilova, teme o knjigama koje čitam, moje izmišljotine neke uspješnije i neuspješnije materijalizirane, mačke i kako su fora, vina i drugi alkoholi fini, djetinjstvo i snovi, produkt dizajn, nizanje riječi bez razmišljanja, filmovi i serije...

Napomena: citati i stvari koje nisu moje- navesti ću njihov izvor i(kosacrta)ili pripadanje. Pripadanje- propadanje, zapravo te dvije riječi bi našle puno toga zajedničkoga, ali ne sve. 

Ispričavam se ako neke stvari netočno napišem, i pravopisno i činjenično. Potruditi ću se da tako ne bude. Ali kako planiram pisati svoje vlastite dojmove o nečemu, valjda sam onda eliminirala već jednu od te dvije mogućnosti. Istina je ono što sami smatramo istinom, osim kad tako baš i nije. Onda nije.

Uglavnom pozitivno sve, želim se opustiti od svakodnevnih briga poluodraslog života; i tuđih i svojih. 

Površnost je nekada superoslobađajuća. Ne treba tu puno rasprave. Jednostavnost, rastezanje niti misli jedne po jednu i praznine između. 

Nije mi u ovom početnom trenutku ni toliko važno hoće li netko pronaći ovaj moj prostor i zadržati se u njemu, koliko mi se sviđa misao da je takvo što moguće. Ono što stavim ovdje postaje živo, protočno, izloženo. Informacije imaju tendenciju da se šire kao noge napaljene djevojke. Ne vole sputanost. Ne vole tabue, čak i kad su konzervativne prirode. O tome bi se dalo. 

Danas sam u ladici nekoj našla stare novčiće i odmah sam se sjetila što sam voljela raditi kada sam bila dijete. Za ovu aktivnost nije potrebno znati ni pisati, dovoljno je znati držati olovku u ruci :). Vjerujem da se puno ljudi ovako igralo u djetinjstvu sa kovanicama ili gvozdenjacima, kako smo ih mi zvali tada.

(Utorak, Utorak, kakvo ti je ime...)

Eto ja sam našla stare marke, šilinge, forinte, tolare, neke turske novčiće, lire, pesose, dinare; eeeeeeee, da. 

Danas je utorak i sada završavam svoju priču za danas.

Vani je zima, ali nije hladno. Moj mačak gleda kroz prozor i baš ga briga za sve. On je sretan, ima hrane, vode, igračaka i previše, penje se po prozorima, koristi tepih kao grebalicu iako ima dvije prave. Kada zavičem na njega, on me pogleda i kaže: "daj ohladi i pusti me da uživam!" Onda se ja posramim što sam postala tako stroga i odrasla. Tko je** tepih. Tepih kao tisuće drugih tepiha. A moj mačak samo jedan jedini, poseban kao ona Ruža Malom princu.