UVOD ILI UVODNIK ILI UVODNICA ILI UDOVICA ILI GOLUB KOJI LETI

Upravo je otišla.

Pokazao se glup.

(She's left twice).

Ponavljam se, a prvi mi je put.

Svoj blogerski dan bih započela ovako- uz Pearl Jam i narodno veselje, 

ali nitko nije ostao da pleše u kolu (ni uz Coca Colu). Imam 33 godine. 

Ne smatram se nešto preposebnom, ali ni nevažnom. Živim. Život.

                                             

     Pearl Jam: State Of Love And Trust (unplugged)

Od jučer razmišljam što ću napisati u svome prvom postu. Pa ne znam. Neka ide spontano.

Planiram da tu bude svega. Glazba, putovanja, moda i modno prenemaganje, kozmetika, porculan, jeftina i skupa filozofiranja, sportska tema možda neka u suradnji s nekim tko se kuži u to, poezija koja kao da je postala nešto out za 21. stoljeće punom kulerstva i biznis životnih stilova, teme o knjigama koje čitam, moje izmišljotine neke uspješnije i neuspješnije materijalizirane, mačke i kako su fora, vina i drugi alkoholi fini, djetinjstvo i snovi, produkt dizajn, nizanje riječi bez razmišljanja, filmovi i serije...

Napomena: citati i stvari koje nisu moje- navesti ću njihov izvor i(kosacrta)ili pripadanje. Pripadanje- propadanje, zapravo te dvije riječi bi našle puno toga zajedničkoga, ali ne sve. 

Ispričavam se ako neke stvari netočno napišem, i pravopisno i činjenično. Potruditi ću se da tako ne bude. Ali kako planiram pisati svoje vlastite dojmove o nečemu, valjda sam onda eliminirala već jednu od te dvije mogućnosti. Istina je ono što sami smatramo istinom, osim kad tako baš i nije. Onda nije.

Uglavnom pozitivno sve, želim se opustiti od svakodnevnih briga poluodraslog života; i tuđih i svojih. 

Površnost je nekada superoslobađajuća. Ne treba tu puno rasprave. Jednostavnost, rastezanje niti misli jedne po jednu i praznine između. 

Nije mi u ovom početnom trenutku ni toliko važno hoće li netko pronaći ovaj moj prostor i zadržati se u njemu, koliko mi se sviđa misao da je takvo što moguće. Ono što stavim ovdje postaje živo, protočno, izloženo. Informacije imaju tendenciju da se šire kao noge napaljene djevojke. Ne vole sputanost. Ne vole tabue, čak i kad su konzervativne prirode. O tome bi se dalo. 

Danas sam u ladici nekoj našla stare novčiće i odmah sam se sjetila što sam voljela raditi kada sam bila dijete. Za ovu aktivnost nije potrebno znati ni pisati, dovoljno je znati držati olovku u ruci :). Vjerujem da se puno ljudi ovako igralo u djetinjstvu sa kovanicama ili gvozdenjacima, kako smo ih mi zvali tada.

(Utorak, Utorak, kakvo ti je ime...)

Eto ja sam našla stare marke, šilinge, forinte, tolare, neke turske novčiće, lire, pesose, dinare; eeeeeeee, da. 

Danas je utorak i sada završavam svoju priču za danas.

Vani je zima, ali nije hladno. Moj mačak gleda kroz prozor i baš ga briga za sve. On je sretan, ima hrane, vode, igračaka i previše, penje se po prozorima, koristi tepih kao grebalicu iako ima dvije prave. Kada zavičem na njega, on me pogleda i kaže: "daj ohladi i pusti me da uživam!" Onda se ja posramim što sam postala tako stroga i odrasla. Tko je** tepih. Tepih kao tisuće drugih tepiha. A moj mačak samo jedan jedini, poseban kao ona Ruža Malom princu.