SLAVKO MIHALIĆ: SABRANE PJESME (ZA MALO PARA)

"Ali gle vraga: to ja sebe potkopavam
To ja sebe razgrađujem, to ja sebe razbacujem." S.M.

Kako sam i lijepo zabilježila na početnoj stranici, ovu knjigu sam kupila 12.11.2009. na Interliberu. Mislim za 9 kuna. Ili za 12, ali mislim da je za 9. Uglavnom, nešto oko cijene jednog bureka. Na to se sve svodi. Na burek. Mislim, sretna sam s jedne strane što sam ju tako super jeftino kupila, ali s druge strane sam zgrožena. Ajde, kada izađe neki lakoprobavljivi hit, još se i može prodati za kojih 149 kuna, ali tko još kupuje ocvalu poeziju... tko ima volje i vremena za tri riječi na jednoj stranici... 

Ja još uvijek imam, ali mislim da sam baš out.

Slavko Mihalić: Sabrane pjesme

Izdavač: Naklada Naprijed, d.d.

Posebno izdanje uz sedamdesetu obljetnicu pjesnikova rođenja

Zagreb, 1998.

Slavko Mihalić (1928.-2007.) suvremeni je hrvatski pjesnik. Prvu zbirku pjesama Komorna muzika objavio je 1954. Pjesme su mu prevođene na više od 20 svjetskih jezika.

Oznake: tradicionalni pjesnički izraz, no vješto isprepleten sa efektnim bljeskovima modernosti, egzistencijalistički doživljaj svijeta, majstorsko doziranje razuma i emocija.

  (Da, radim uši na stranicama, slobodno me tužite mami :P.)

I kratki detalj iz kritike Ante Stamaća: "Živimo u doba videokracije, odnosno u doba elektroničkih prijenosnika obavijesti. ... Što da tu čini izvorna pjesnička mašta, samosvojno motrenje svijeta i njegove povijesti, vječno zapitana ljudska egzistencija, ....? 

Izvorna pjesnička mašta naime jedina čuva jezik od potonuća u jednosmjernu funkcionalizaciju jezika, uredsku, političku, tehnološku, naredbodavnu, publicistički smušenu. Ona čuva zalog autorske osobnosti, neponovljivu individualnost."

Slijedi moj izbor pjesama iz knjige:

RADUJEM SE ŠTO NISAM

    Gradio sam mnogo koliba, ali nijednu nisam

dovršio. To me nekad znalo razbjesnjeti i ja bih se

obasuo uvredama.

    Sada sam već star i radujem se što ih nisam

dovršavao. Jer da sam jednoj podigao krov, bojim se

da bih se u nju i uselio.

ONI NE ŽELE TEBE

    Ti bi da prkosiš goničima? O, ja znam mnogo
bolju osvetu: dočekaj ih, predaj im se; neka te bace
u tamnicu.

    Oni ne žele tebe, nego tvoje bježanje.



PREMIJERA DRAME

"Podignite zastor!"- naloži inspicijent.
Gledatelji su se namještali kao kokoši
    na jajima.
"Premalo proba! Premalo proba!"- jadao se 
    režiser.
"Ovo je posljednja prilika!"- reče
    prvakinja drame.

I svi su te večeri nastojali.
Nastojali su s izbuljenim očima i
    stisnutim šakama.
Nastojali su kako gluhonijemi nastoje
    da čuju i progovore
- gledatelji da shvate što se na
    pozornici događa
- glumci da se međusobno dohvate
i potresu gledalištem kao da je ponjava
- režiser da ne pobjegne-

samo je autor izdao dobre namjere
i rekao: "To uopće nije moja drama!"



NA SAGU, BULJEĆI U SEBE

Kakva svečanost
Jedan po jedan svi me napustili
Najteže bijaše sa zadnjima
Toliko su patili zbog sebe

Zatim me ostavila električna žarulja, raspored
    stvari, na kraju sjećanje
Jedan poniženi svijet nadošao je sulud
    od slobode
A ja, odviše uzvišen da bih vladao,
Savih se na sagu buljeći u sebe



O JEDNOJ KNJIZI

    Kupio sam jednu knjigu, još je nisam otvorio, mislim o njoj
kao o površnoj osobi.
    Šećem pored mora, slutim, to bi moglo biti brbljavo
štivo, ta knjiga u šarenom omotu, sa zlatnom vrpcom. Ništa
se ne može usporediti s morem, ono i svoj kraj pretvara u 
početak. Ponesem knjigu bučnom ulicom, čini mi se da malo 
ojača, bit će da je ovdje rođena.
    Zatim kod kuće, u apstrakciji. Moli me da ju odmah 
bacim, naklapa o besmislu.
    Rastrgam omot. Unutra nikakva mirisa. Ovo je jedna
od onih knjiga u kojima je najviše praznih stranica. Uz to su
ispremiješane, a mi bismo morali vjerovati da je namjerno.
    Kad je počnem čitati, vrišti.