Fotorealizam ili hiperrealizam dominantno prati fotografiju. On po pravilu ne dopušta odstupanje od fotografije, potpuno joj je odan, njezin je vjerni prikaz. Zapravo je to iluzija stvarnosti. Da li na fotografiji ili stvarnoj zgradi vidite i jedan potez kistom? Naravno da ne. Jer ne postoji. Na fotorealističnoj slici postoji, ali nikako se ne bi trebao vidjeti. On na njoj lažno ne postoji ili skriveno postoji. Kako hoćete. Poanta je ubijanje u detaljiziranju, opsesivnost perfekcionističkog odraza onoga stvarnoga. To bi bilo neko ugrubo objašnjenje. Vjerujem da su isto kao i u stvarnosti i u ovom slikarskom stilu ipak stvari malo kompliciranije. I jesu. U praksi. Ipak, ljudi su tu umješani u priču.
Sam pravac fotorealizma u slikarstvu nastaje šezdesetih godina prošloga stoljeća. Toliko o povijesti.
Negdje sam čitala da postoje i negativne kritike upućene slikarima koji se izražavaju ovim slikarskim stilom (mislim, nije šok baš neki, čim nešto postoji, postoji i kritika). Osporava im se da nisu baš najpraviji umjetnici. Da su lažni na neki način. Bez obzira na njihovu iznimnu slikarsku vještinu, oni ne rade ništa drugo nego preslikavaju stvarnost. Čak i ja kada čujem riječ "preslikavanje", stresem se. Tako ružna riječ. Hladna, bezvezna, nemaštovina. Kao da je funkcionalna samo ruka, a mozak je na automatizmu.
No bilo kako bilo, ja sam našla svoju ljubav u fotorealizmu. Jeremy Geddes. Australski slikar.
(Baš sam pomislila kako nikada nisam bila u Australiji. Put dugo traje, a pa šta, a je pa šta bome, put dugo traje, ali dalo bi se izdržati. I onda tamo svašta vidjeti. I klokane koji odmaraju pokraj ceste pogotovo.)
Ovo su dva moja printa dviju predivnih slika Jeremy Geddes-a. Kupila sam ih prije nekoliko godina. Sretna sam jer sam nabasala na njega dok se tih printova još i moglo pod normalno nabaviti preko njegove internet stranice. Mogla sam danima i danima razmišljati da li da kupim ili ne. U zadnje vrijeme postaje sve traženiji, pa za kupiti i njegov print, treba odluku donijeti u istom danu kada je stavio objavu o prodaji, ali često ni čak to ne garantira uspjeh. Ovisno, kakvu on kombinaciju ima za pojedini print. O slikama ni neću pričati, jer su naravno skupe, skupe. I neka su.
Njegove slike su san, tuga, stvarnost koja je zarobljena u nekim skrivenim djelićima nas.
Sjetne, dostojanstvene i lijepe.
A Perfect Vacuum, ulje, 2011.
The White Cosmonaut, ulje, 2009.
The Street, ulje, 2010.
The Cafe, ulje, 2009.
Ascent, ulje, 2013.
Miserere 2, ulje, 2012.
Miserere 6, ulje, 2012.
The Call, ulje, 2013.
No comments:
Post a Comment