Bilo je to trodijelno putovanje. Odlučila sam, nakon što sam se odlučivala hoću li uopće išta pisati, da krenem od sredine. Od Kube. Bila je to druga destinacija na ovom putovanju.
Sasvim oprezno pristupam svome dojmu koji sam stekla o Havani u kojoj sam bila pet dana prošloga mjeseca. Predzadnji dan dok smo se vozili u taksiju prema centru pomislila sam: "mrzim Kubu cijelim svojim srcem, cijelim svojim mozgom, čak svakom svojom matičnom stanicom". Doslovno tim riječima. Taj dan malo poslije sam promijenila mišljenje, da bih zadnji dan opet pala u mračnjak.
Moj dečko- muž mi je rekao kada sam mu to rekla:
"ma ne mrziš, voliš ju, ako ne još, zavolit ćeš ju poslije". Istina je da ju ne mrzim, mrzila sam ponekada samo svoj osjećaj tamo, a Havane mi je žao i želim njezinim ljudima da napokon izađu iz svoje izoliranosti i siromaštva.
Čitala sam nekoliko putopisa u kojima je Havana opisana romantičarskim stilom. Dolazimo tamo gledajući taj grad kao egzotičnu životinju u zološkom vrtu, diveći se njezinoj ljepoti, odbijajući vidjeti tragediju rešetki iza kojih nas gleda. I sva ta sranja koja mi zapadnjaci prosipamo kada se vratimo od tamo kako je njihova jednostavnost života zapravo sreća, kako su bezbrižni i veseli usprokos svojoj neimaštini je malo ignorantska. Ili ako ćemo pozitivnije, preromantično gledamo na sve to.
Jedan dan smo unajmili na cijeli dan vozača i vodića. Naš vodić mi se jako svidio. Rijetko inteligentan čovjek. Tokom dana smo prošli kroz mnoge teme, od tipičnog vođenja kroz informacije o gradu i životu tamo, pa do književnih i umjetničkih tema i sve do čistog filozofiranja o svemu i svačemu.
Kaže on kako turisti imaju dojam kada dođu tamo da Kubanci žive u nekom emocionalnom blagostanju, kako su bezbrižni. A on kaže da nije to bezbrižnost i opuštenost onakva kakva se nama čini, nego da je takav stav izašao iz pomanjakanja nade u bolje sutra. Kada nemaš nade u svoj napredak, kada vidiš da se nemaš za što boriti, ne preostaje ti ništa drugo nego upravo ništa ne činiti, pustiti dane da se sami od sebe kotrljaju. Jer ništa ionako ne možeš poboljšati i promijeniti.
Bit ću iskrena i reći da sam se ja u Havani nekoliko puta osjetila zarobljeno. Taj osjećaj je povremeno iskakao na površinu. Mislim da sam prerazmažena i previše volim komfor. Moja hipohondrija je za razliku od mene tamo dobro profitirala. Nisam se imala gdje sakriti od nje. Na ulicama se ljudi vole rukovati kako bi navukli turiste da zastanu i nekako nešto zarade na njima. Znali smo to od ranije još. Pokraj nekih samo prođem i kažem: "ne, hvala", no u nekim slučajevima mi je teško ne dati ruku ispruženoj ruci. Jednostavno nemam srca samo proći. U kafićima i restoranima nema sapuna. U većini. Tamo je sapun izgleda veliki luksuz. Rijetko gdje sam naišla na njega, mogu se sjetiti samo dva puta. U jednom restoranu, u navodno "boljem dijelu grada", gdje je bio u obliku super razvodnjenog gela u bočici kakve se dobivaju u hotelima i u jednom isto boljem restoranu u kojem ga je bilo u normalnoj količini, ali u tom restoranu nije bilo wc papira. Ne bar onako da ga slobodno uzmem. Pred ulazom stoji djevojka koja otkine doslovno jedan listić po čovjeku i da mu ga kada ide na wc. :D. Pa se ti snađi s tim.
U jednom kafiću sam napravila i glupost u wc-u, ali ne namjerno. Isto stoji teta ispred kojoj se treba platiti da uđem unutra. Unutra nema wc papira, nema sapuna. Naravno. Popiškim se i pustim vodu. Ali vode nema. Bed. Vidim ja kantu sa vodom u lavabou. Voda u njoj neka prljava. Saspem ja tu vodu u wc da isperem školjku. Ok. Aj kada nema sapuna, svejedno operem ruke sa vodom. Otvorim pipu, ali nema vode ni iz nje. Otvorim vrata i kažem teti, pa jel ima vode za oprati ruke. Kaže ona ima u kantici. Ups. A u pički ličku. Pokažem ja njoj da sam svu vodu istresla. A šta ću, nisam znala. Mislim, voda je bila tako prljava, nisam ni pomislila da je to voda u kojoj se peru ruke. Što je smiješno. Prije bih rekla da je to bila voda u kojoj se još malo više zamažu ruke.
No dosta o mojim wc pričama :).
Aj sad opet slijed slika:
Odsjeli smo u Hotelu Nacional de Cuba. Stari hotel iz 30-tih, impresivan, ali i nedovoljno održavan. Kao i u cijeloj Havani, i u njemu vrijeme kao da je stalo. U jednu ruku, to me oduševljava, jer osjećaj je kao da ste dobili kartu za putovanje kroz vrijeme, ali sadašnjost se u njemu itekako osjeti. A sadašnjost se doslovno osjeti. Njuhom. U sobi je bio takav zagušan miris ustajalosti, tepisoni kao da desetljećima nisu mijenjani. Vrućina i vlaga u zraku tome ne pomažu. Mogu se u Havani i unajmiti sobe u privatnim kućama, što mnogi turisti i čine, ali očito mi nismo ti turisti, nego ovi drugi.
Da se vratim na hotel. Ionako je on priča sam za sebe.
Havanu su u prošlosti napadali gusari, tako da još po njoj ima ostataka zidina i utvrda koje su pomagale obrani grada. Tako i u vrtu hotela imaju još dva topa, stvarno impresivna, u svojim danima su bili najveći na svijetu. Danas se pokraj njih piju kokteli. Područje je pod zaštitom UNESCO-a.
Arhitektonski je hotel mješavina stilova. Od art deco-a, španjolskih utjecaja, pa sve do arapskih elemenata. Lista gostiju tokom njegovog postojanja je impresivna. Od zabavljača, intelektualaca do političara i vladara. Nema koje energije i različitosti nisu prošle njegovim hodnicima. Od mafijaša koji su ga i vodili i odsjedali u njemu, pa na dalje. Gdje je bila mafija i kocka, tu je bio i Frank Sinatra.
John Wayne, Rita Hayworth, Ava Gardner, Fred Astaire, Walt Disney, Winston Churchill, Marlon Brando samo su neka imena koja se vežu uz njegovo zlatno doba.
Nakon revolucije, vodstvo hotela je naravno promjenjeno, a ni gosti nisu bili više isti. Che Guevara je dolazio u njega na šahovske turnire sa svojim drugovima. Ne iznenađuje da je i Sartre bio gost u njemu nakon revolucije. U osamdesetima su kao obnavljali hotel. Meni se čini kao da oni tepisoni u hodnicima i sobi nisu nikad mijenjani kako su zaflekani i ofucani. Od devedesetih naovamo kroz hotel je profiltriralo još mnogo poznatih osoba, a kako vidim zadnje desetljeće su to više znanstvenici, intelektualci, vladari i političari, a manje zabavljačke zvijezde.
Opet ja moram malo o sapunu.
Sapuna u hotelu je bilo, ali bio je žalostan. Moraš trljati i sapunati da bi se ruke oprale. Šampon me vratio u djetinjstvo i u Jugoslaviju. To nije šampon, nego likvi. Mnogo nekih sitnica me vratilo u djetinjstvo zapravo. U naš mali komunizam. Restoran hotela, stoljnjaci u restoranu, čaše one niske koje su i kod nas imali svi kafići i restorani, tanjuri i dizajn posuđa. Kako volim šalice i keramike i porculane i sve te pizdarije, gledam ja u taj dizajn, uzmem šalicu da vidim tko je proizvođač, a kad ono INKER jebote. :D. Nisam sklona krađama, ali dva dana sam razmišljala da ukradem jednu šolju ili bar tanjurić za uspomenu, ali odustala sam. Nisam mogla ipak.
Hrana je baš loša bila. Ja volim jesti i mogu svašta jesti, ali ovo je bilo očigledno loše. Od A do Ž, s izuzetkom PS, tj. pečene svinjetine, koja je čak dva puta bila fina. Voće bez okusa i mirisa, bljedunjavo. Slanina jednostavno loše ispečena, kolači smiješni i ukrašeni kao da su osamdesete. Sve u svemu, zanimljivo, ako ništa drugo.
Ali ima nešto što je finije na Kubi nego igdje drugdje gdje sam to probala. Mojito. To je jednostavan koktel, ali oni ga naprave nekako finije.
Kada malo bolje razmislim, a i sa svakom minutom koja prolazi, mislim da Havanu ipak volim sve više i više. Jednom davno mi je bratić rekao da sa svakom novom zemlju koju posjeti da se osjeća kao da je još jedan fakultet završio. Novo znanje, novo iskustvo, novi doživljaj svijeta, a i sebe u tom svijetu.
Ne želim biti licemjerna pa da ispadnem kako sam super empatična kada se radi o tuđoj patnji. Primjetila sam da me je na Kubi toliko pogodila jer i sama nisam mogla naći svoje sigurno mjesto, ta soba koja je trebala biti neko sigurno utočište, bila je donekle prljava i onda me sve više pogađalo. Kada smo nakon Kube otišli u Meksiko u kojem sam vidjela isto dosta siromaštva, ali za razliku od tu, bila sam smještena u rezortu sa pet zvijezdica u kojem ti svako malo pokucaju na vrata da bi donijeli svježe voće ili tanjur kolača, moram priznati da me siromaštvo vani puno manje pogodilo.
Možda ovo nisam trebala napisati, ali je istina. Nisam ponosna na to, ali tako sam se osjećala. Svi smo na kraju krajeva okrenuti sebi i sebični. Laže tko kaže da nikada nije.
Želim da moji postovi budu iskreni jer nema smisla da glumim da sam super i savršena.
Bilo mi je u Havani i lijepo, ali i tijesno. Otkrila sam u sebi tamo da sam i sama još dosta neopuštena i da nisam prilagodljiva na prvu. Ni na treću. Osvijestila sam još jednom da imam osjećaja prema drugim ljudima, ali da znam biti i dosta kruta i neosjećajna. Ništa novo na Zemlji, ništa novo u ljudskom ponašanju.
Što nije isprika, naravno, samo je činjenica.
Kuba je kompleksna zemlja. U nezavidnoj situaciji desetljećima. Polako se i kod njih mijenja situacija i postaju sve slobodniji, što je meni osobno jako drago. Nadam se da će jednoga dana uspješno prijeći preko problema tranzicije. Znamo po našem slučaju da to i nije baš tako lako.
Težak život traži utjehu. Na sreću i kreaciju. Oni su iznjedrili ipak kod mene dojam ljudi koje jako poštujem. Iz vrlo malo naučili su kako opstajati i snaći se. Njihova glazba ima dušu. Oduševila me njihova likovna umjetnost. Toliko svestrana, maštovita i dobra.
Tko želi posjetiti Havanu, neće požaliti. Ja nisam bez obzira i na neke ne pozitivne stvari koje sam možda napisala. Zahvalna sam i sretna što mi je dala novo iskustvo i mnogo novih doživljaja.
Nadam se jednog dana da će i Kubanci imati dovoljno novaca da isto putuju i skupljaju doživljaje po svijetu, a neka ne zaobiđu i Hrvatsku.
Mogla bih o Havani još puno toga pisati, ali neću. Ima puno na internetu ljudi koji su pisali o njoj i svojim doživljajima tamo. Ja sam dala nekoliko crtica svoga, iz svoje perspektive.
Nisam spomenula ni cigare, rum, ni stare automobile, ni Hemingway-a, ni njegovu prekrasnu kuću, kafiće u koje je odlazio, predivne Havanske trgove, detaljnije njihovu bogatu prošlost i još mnogo toga. Možda nekom drugom prilikom.
Arrrhggghhh... ne mogu odoljeti. Ipak stavljam barem nekoliko slika Hemingwayevog predobrog imanja (plus jedna mene), kada već neće biti riječi o njemu:
Završavam sa umjetnoću jer ona je ta koja mi pruža nevjerojatan osjećaj sreće i ljubavi. Uz nju mogu sve lakše razumjeti. Ponekada mi slike govore više nego ulice i trgovi. Oni su ti u i na kojima se priče događaju, ali umjetnost je ta koja priču čuva, a uvijek je priča o čovjeku, uvijek. A vi sami odlučite što vidite u Čovjeku. Ja znam što ja vidm.
Na žalost ne znam imena autora ovih nekoliko djela, niti imam kamerom zabilježene stvari koje su me i više oduševile od ovih. Imam samo ono što imam. Znam jedino da se autor slike žene sa kokoši zove Rittoles, jer sam i sama u jednoj galeriji imala sreće naletjeti na jednu malu njegovu sličicu i kupiti ju.
Ova prva slika- instalacija ispred koje stojim slikana je u Muzeju revolucije:
Ove sljedeće sam slikala u hotelu:
A ove tri ljepotice (zapravo šest njih na tri njih) su sretno usvojene kod mene (ovu zadnju moram odnijeti još uokviriti):
Yasser Garcia Rittoles, akrilik na drvetu
Maria Dolores Molinet Cordova (Loly Molinet), akrilik (mislim) na keramici
Eduardo Guerra Hernandez, "colografia"
Draga Kubo, pozdravljam te ovim putem vjerojatno najprikladnijim izrazom za našu kratkotrajnu i strastvenu vezu: hasta nunca baby! (Ali opet- tko će ga više znati što nam budućnost nosi.)
