Jedna se povorka vraća
po škrilju,
a umorna brda stenju.
Ja sam gledao jutros, kako se penju
ljudi.
I moje su umorne grudi,
jer mučno je vraćanje ovo.
Strminom. U novo.
A pjevaju ljudi,
mlade pjevaju žene
i ludi gledaju kako
blijedi cvjetak vene.
I meni koljeno kleca
da padnem,
da padnem
kuda će njihova djeca
proći-
djeca pjesme i noći.
Prokleto vraćanje ovo
u novo.
Uvijek smijeh u veče.
Isto.
A srce je čisto.
I plameni stid ga peče.
Skoro će plavi visovi planuti
i jedna će suza kanuti
i netko će nekoga ganuti,
da pođe
natrag po škrilju
i da se nigda ne vrati,
a onda-
hoće li i nas zvati?
Iza sunca, 1920.
