KRALJICA MOJIH ŠALICA

Na neki način skupljam šalice. Kupujem ih pojedinačno. Ono, samo po jednu od svakoga dizajna. Naravno, ne sve koje ugledam u životu, nego one za koje se baš nešto zakačim. Volim različite oblike šalica i različite boje na njima. Iz svake je drugačiji doživljaj piti. Ne treba mi komplet istih šalica ili čaša, kada su u njemu one sve iste. Ovako je zanimljivije. I šarenije. Iznimka su fine čaše za alkoholna pića koje stoje u vitrini u kompletima. Ove druge su u ormaru živi cirkus. Zabava. Iako ih sve volim, i rasparene i u kompletima, i one koje sam sama kupovala i koje sam dobivala na poklon, ova šalica o kojoj danas pišem, baš mi je posebno draga. (Ma izmišljam, sve su mi posebno drage, ne bih ni slučajno htjela da mi neka ovo zamjeri, pa se sama iz očaja baci sa police, sva u ludilu ljubomore.) 

No dobro, sada pišem o šalici Inker, jako prepoznatljiva, proizvedena u tko zna koliko primjeraka, pravi pečat našeg produkt dizajna u bivšoj državi. Skromna, socijalistička, diskretna i savršena. Valjda ju je svaki hotel imao, svaka birtija.

Sjećam se tih šalica i tanjura kada sam kao mala sa obitelji zimovala u hotelu Tuhelj. Preko ljetnih praznika išli bi na more, a preko zimskih na tjedan dana u taj hotel. 

Mislim da ni on nije kao što je prije bio. Da je potpuno preuređen. Sjećam se da se u prostoru gdje su bazeni bili prostirao po pločicama na zidu ogroman apstraktni crtež. Sada, po nekom sjećanju, čini mi se da je to mogao biti Edo Murtić, ali stvarno ne znam. Baš bih to voljela i saznati i uostalom zanima me što je bilo s tim kasnije, ako su preuređivali sve. Ili sam sve to zabrijala? Ma, mislim da nisam. Zapravo, od djetinjstva ni nisam bila u Tuheljskim Toplicama i nemam pojma kako to sada tamo sve izgleda. 

Ali šalica se sigurno sjećam. U jutro za doručkom sam pila iz njih bijelu kavu ili čaj, a iz tanjurića sa plavom crtom jela svježi sir, sa jednom šnitom kobasice i jednom šnitom pršuta. Nisam nešto voljela jesti. Mama me uvijek molila: "pa pojedi još malo, ajde malo tog sira, ajde.." :). 

Prije par godina, u Muzeju za umjetnost i obrt održavala se izložba Porculanski sjaj socijalizma. Provela sam sa prijateljicom tamo stvarno super poslijepodne i lijepo sam se zabavila. Svoju šalicu sam kupila u njihovoj trgovini kao suvenir sa izložbe Muzeja.

Znači, ukratko, mislim na one originalne, stare, prave, ne na ovu moju koja je nova:

proizvođač: Jugokeramika- Inker 1953.-1991.

šalica iz servisa: Arena, 1968.-1976.

dizajn: Marta Šribar, Anica Kuhta

(žene, žene :D <3)

Ovako kaže na papiriću koji sam dobila sa šalicom:

"Komercijalno najuspješniji Jugokeramikin ugostiteljski servis Arena- "servis s plavom crtom", je postala simbol "socijalističkog" turizma."

Nadala sam se da ću pronaći neke stare reklame na internetu toga servisa, no na žalost ništa nisam našla. 

Slijede moje fotografije:

Aj zdravo!