U noći
sa 19.1. na 20.1. dogodilo se izgleda nešto vrlo čudno i mračno.
Dok su
ljudi spavali uvukao se tirkiz u njih.
Malo
poslije sam zaključila, da se meni to nije dogodilo jer mene po cijelu noć čuva
moj mačak.
Budim se.
Moram na posao.
Vozim se u svome autu.
Nigdje nikoga.
Magla.
Zagušljiva, bijela i siva. Teška.
Rotor na Kvaternikovom trgu. Se približava. Ja
njemu.
Kaos.
Nije mi jasno.
Ulice prazne, a na rotoru automobili zbijeni,
razbijeni, nabacani, nabijeni i zgužvani.
Čekam.
Čekam.
Magla.
Ceste prazne. Samo ja čekam.
Odlučujem da ne mogu više čekati i svojim
Smartićem se proguram pukotinama
zaleđenog trenutka.
Nelagoda.
Magla se diže. Magla se spušta.
Magla se diže.
Magle nema više.
Ni nigdje ikoga.
Na Heinzelovoj iznenada projuri nekoliko automobila.
Škripe gume.
Jedan se skoro zabija u mene.
Kočim u zadnjem trenutku.
Vozila se udaljavaju i dalje izgledajući
sumanuto nekontrolirano.
Semafor.
Stajem.
Takva nelagoda.
Pa gdje ja uopće idem više?
S moje lijeve strane staje automobil.
S moje desne strane staje automobil.
Pogledavam malo jednoga, malo drugoga.
Nemir.
Čudni su mi.
Osjećam da su mi strani.
Hladnoća.
Oni potpuno ukočeni na svojim sjedalima,
robotski nestvarni.
Nemir, nemir u meni.
Fuck, fuck, fuck!!!
Jedan me pogleda.
Tirkizna zraka iz njegovih očiju prostruji
mojima.
Začujem glas:
„Ej ti? Bitch? Zemaljska P****, ti si sljedeća na redu."
Zatim sve potamni, ugasi se i pretvori u
naizgled u jedan obični zimski dan.
WTF? WTF? WTF?
WHAAAT THE FUUUUUUUCK!!!!?????!!!!!
U meni srce ko u kanarinca, ko u miša, ko u
kolibrića, ko u zeke, ko u vrapca.
Dolazim u ured.
Smirujem se; sama, sama; samu sebe smirujem.
Što je to bilo?
Tko je to bio?
Oni ulaze u nas i tope nas u sebi i tope sebe
u nama.
Invasion of the Body Snatchers, The Happening,
War of The Worlds,… zbrajam, zbrajam.
Prisjećam se, učim.
Gledajte filmove, nikada ne znate kada će vam
zatrebati nešto iz njih.
Još ću malo sjediti tu.
Sjedim.
Osjećam da je Zagreb potpuno budan, ali je li
još živ?
Odjednom osjetim toplinu tirkiza kako
preplavljuje moje tijelo.
Ma nećeš.
Kažem si: BRIJEŠ! BRIJEŠ!
Idem si sada napraviti kamilicu sa medom,
pojesti bananu, malo se skulirati.
Ok, nemam više vremena za pisanje.
Moram
još smisliti kako spasiti svijet.
:*
Zadnja rečenica me tako nasmijala. Uh, odličan post, ajme kad se samo sjetim ponedjeljka, mene danas cijeli dan boli glava :/
ReplyDelete:D hvala; meni već nedjeljom počnu psihičke pripreme za ponedjeljak, najteži dan za otići na posao; zato ga treba napraviti nekako zanimljivijim :); ovaj ponedjeljak je stvarno bio nekako težak dan, stvarno, s kim god sam pričala, ljudi su se žalili na glavobolju; nadam se da te je prošlo do sada već..
ReplyDelete