Ovo je moj izvještaj o gore u naslovu navedenim piscima i njihovim knjigama (ne gledajte gore gospodine, nisu još navedene, ali vodim prema tome). IZVJEŠTAJ DRUŽE I DRUŽINO! Nisam učlanjena u ni jednu knjižnicu. Ne volim posuđivati, volim imati. Zašto je tako, zato je tako.
12.3.11. sam kupila knjigu PRIČE O KRONOPIJAMA I FAMAMA (PRIRUČNIK ZA PJEVANJE I PLAKANJE), autor: buntovni Julio Cortazar. Jako mi se svidjela, lagano sam ju čitala. Prvi puta, drugi i treći i četvrti i ne znam više koliko sam ju puta pročitala do sada. Radi se o kratkim pričicama. Neke od njih me oporavljaju na čudan, ali jednostavan način. Nadrealne, mistične, čudnjikave. Uz sve to u njima je pomiješana neka komičnost, ali stvarno nekada, a i često, poentiraju sa takvom bombom tuge, nekog zaokruženja usamljenosti, neshvaćenosti, opsjednutosti zadatostima. Sve u svemu- može.
16.10.12. kupim si TAJNO ORUŽJE (5 PRIČA ZA SVIRANJE I FANTAZIRANJE) istoga autora. Tu opet nastupa neka psihologija. Nisam ju još pročitala, ma ni počela, iako ju često imam u rukama. Kada mi se nešto svidi jako (kao ona prva knjiga), uhvati me strah od daljnjeg istraživanja da se ne bih razočarala, da ne bi i ono prvo postalo bezveznije. E moje Tajno oružje, moraš još malo čekati. Jel čuješ!? ČEKAJ!
17.11.12. ugledam naslov ŽIVOT S VOLUHARICAMA (NADREALNE PRIČE) autorice Snježane Bilić. Nadrealne? Kupila.
Znači tu smo.
Sličan senzibilitet prema kratkim pričama (Cortazar: "roman pobjeđuje po broju bodova, dok je priča ta koja nas nokautira") punim neracionalnih, nadstvarnih događaja, čudnim i još čudnijim (ali zapravo i ne tako čudnijima od običnih ljudi) bićima veže ova dva pisca. Čine mi se oboje autentični, oni svoju inspiraciju vuku iz svoje podsvjesti, svojih maštarija, iz svog života, čine mi se vjerni sebi, no druga je stvar sa samim motivima. Koliko ljudi živi i je živjelo na Zemlji. Sličnosti su normalne, ne negiraju jedna drugu.
Gospodin Cortazar je stariji. Rođen 1914. u Belgiji, poslije je živio u Argentini. Nema ga više. Gospođa Bilić rođena 1962. u Hrvatskoj, a sada živi u Austriji. Nadam se da je sretna i draga.
Još bih htjela nešto napisati. Kako to zna biti na stražnjim koricama, njihove su fotografije.
ONA: lijepa mi je, nije tipično lijepa, nego nekako profinjeno, inteligentno i prozračno;
ON: frajer, sa zulufima i cigaretom u ustima;
ONA: pogled joj je usmjeren negdje u lijevo;
ON: pogled mu je usmjeren negdje u lijevo;
ONA: baloner;
ON: ooo jebote, isto neki baloner (kragna njegovog, da bude sve u stilu, uzdignuta :)).
Iako su obje fotografije portreti presječeni na prsima, oboje su istaknuli svoje ruke. Znakovito. Egon Schiele bi bio zadovoljan. Egone, jebivjetru i ti si mi se ubacio u post, pa da te predstavim.
Ovo je Egon:
a ovo jedna od njegovih slika:
Egon Schiele: Self-Portrait with Black Vase and Spread Fingers
Ok, dosta. Za preciznije biografije i sve ako vas što zanima, tražite i... naći ćete :P.
Slijedi kratak odabir priča:
JULIO CORTAZAR: PRIČE O KRONOPIJAMA I FAMAMA
Izdavač: Šareni dućan
(Samo da malo objasnim njegova bića- KRONOPIJI: bića na marginama zbivanja, baš kao što su to umjetničke duše, pjesnici, asocijalni tipovi; FAME: potpuno drugačija bića, važna bića koja brane uspostavljeni poredak, kao što su to razni predsjednici, sudci; ESPERANZE: negdje na sredini, a povode se za kronopijama i famama.)
SATOVI
Jedan je fama imao zidni sat i svaki ga je tjedan VRLO PAŽLJIVO navijao. Prošao je jedan kronopij i kad ga je vidio, počeo se smijati, otišao kući i izmislio sat-artičoku ili artičuku, kako se na ovaj ili onaj način može reći.
Sat artičoka ovoga kronopija je od one najrasprostanjenije vrste artičoka, a stabljikom je utaknut u rupu na zidu. Bezbrojni ovojni listovi artičoke pokazuju koliko je sati, ali i sve druge sate, tako da kronopij samo otrgne jedan list i već zna koliko je sati. Kako ih trga slijeva nadesno, list uvijek pokazuje točno vrijeme i svakoga dana kronopij započne trgati listove iz novog niza listova. Kada dođe do srca, vrijeme se više ne može mjeriti, i u beskonačnoj ljubičastoj ruži središta kronopij nalazi veliko zadovoljstvo i tada je pojede s malo ulja, octa i soli, te utakne drugi sat u rupu na zidu.
ODGOJ KRALJEVIĆA
Kronopiji gotovo nikada nemaju djece, ali ako ih imaju, izgube glavu i dogode se nevjerojatne stvari. Naprimjer, jedan kronopij dobije sina, i odmah je zadivljen i siguran je da je njegov sin gromobran krasote i da njegovim žilama teče cjelokupna kemija, pa tu i tamo, otoci puni lijepih umjetnosti, pjesništva i urbanizma. Onda taj kronopij ne može ni pogledati svoga sina, a da mu se duboko ne pokloni i da mu ne iskaže duboko poštovanje.
Kao što je i prirodno, sin ga temeljito mrzi. Kada odraste do školske dobi, otac ga upisuje u prvi razred i dijete je zadovoljno među drugim malim kronopijama, famama i esperanzama. Ali mu se približavanjem podneva kvari raspoloženje, jer zna da će ga na izlazu čekati otac koji će, kada ga ugleda, podići ruke i štošta izgovoriti:
- Budan dan kronopiju kronopiju, najbolji i najviši i najuredniji i najpristojniji i najmarljiviji među sinovima!
Na to se djeca fame i esperanze previjaju od smijeha na rubu pločnika, a mali kronopij uporno mrzi svoga oca i uvijek mu na kraju između prve pričesti i odlaska u vojsku napravi psinu. Ali kronopiji ne pate previše zbog toga, jer su i oni mrzili svoje očeve, a čak se i čini da je ta mržnja drugo ime za slobodu ili za beskrajno prostranstvo.
RUČAK
Nije bez muke kronopij uspio utvrditi termometar života. Nešto između termometra i topometra, između kartoteke i životopisa.
Naprimjer: kronopij bi kod kuće primio jednog famu, jednu esperanzu i jednog profesora jezika. Primjenjujući svoja otkrića, utvrdio je da je fama pod-život, esperanza protu-život, a profesor jezika među-život. A za samog sebe kronopij je utvrdio da je on u blagom obliku nad-život, ali je u tome bilo više pjesničke slobode, nego istine.
U vrijeme ručka taj bi kronopij uživao slušajući svoje družbenike, jer svi su mislili da se raspravlja o istim stvarima, ali nije bilo tako.
Među-život se služio apstrakcijama kao što su duh i savjest, što je protu-život slušao kao netko tko čuje kišu- osjetljiv zadatak. Naravno, pod-život je stalno tražio sir ribanac, a nad-život je rezao piletinu u četrdesetidva poteza, metodom Stanley-Fitzsmmons. Životi bi se nakon deserta pozdravili i otišli svatko svojim obvezama, a na stolu bi ostali samo razbacani komadići smrti.
SNJEŽANA BILIĆ: ŽIVOT S VOLUHARICAMA
(Objašnjenja likova- ne da mi se)
10
Norbert Pes sjedio je na podu u svojoj sobi. Bio je okružen mnoštvom lavora napunjenih vodom u kojima su plivali komadići papira. Kraj nogu Norberta Pesa ležale su male mramorne kugle. On je pisao pismo kriveći usne jezikom.
-Norberte, opet nered!- s vrata počne njegova majka,.
-Kakav nered?!
-Dobro, čemu svi ti lavori? I te kugle... ups!... koje su tako vraški teške- dižući jednu zastenje majka.
-To nisu kugle. To su pneumatske udlage. One su namještaj ove sobe. Conditio sine que non. One nisu nered. A lavori, kako ih ti nazivaš, to su akvariji. U njima držim ribice. Budući da ne mogu imati ribice, stavio sam papiriće da plivaju. Sada stvaram. Pišem pismo. Umjetničko djelo. Odlazi!
Majka shvati da je ušla u pogrešnom trenutku i pokajnički izađe iz sobe.
11
Voluharice su stvorenja koja osjećaju bezvremensku krivnju. Svi neuspjesi voluharica neuspjesi su jedne voluharice, i obrnuto.
Voluharica zna da nema razumnih osnova da se osjeća krivom, ali ona to osjeća kao dio svoje duhovnosti. Taj osjećaj u njoj postoji od iskona.
Voluharica koja nema tu duhovnu veličinu, osuđena je na propast. Zauvijek je izgubljena. Takva voluharica može postati samo jedno- šahist.
Šah je njezino pogansko svetište, a Kraljica njezin prokleti totem. Pri igranju šaha, u najdubljim meditacijama izopačenih voluharica Kraljica postaje Majkom Voluharica. Ona je lukava, bezobzirna, okrutna i tvrda. Ona ne zaboravlja greške i stoga je gorka učiteljica. No, njezini sljedbenici ne osjećaju grižnju savjesti zbog toga što griješe. Svoje božanstvo smatraju samo jednim od pravila igranja šaha.
64
Eugen Skunks jeo je svoj ručak stojeći iznad kante za smeće. Kad se najeo, zadnjom šapom otvorio je kantu i sastrugao unutra ostatke s tanjura.
Tanjur i viljušku spremi u stroj za pranje suđa i, iako osim toga nije u njoj bilo nikakvog drugog suđa, uključi je.
Sistematski, temeljito i uporno uništavao je svaki dokaz koji bi mogao progovoriti o njegovoj prošlosti.
No comments:
Post a Comment