CHARLES SIMIC: HOTEL NESANICA

IZABRANE PJESME 

(1967.-2007.)

CHARLES SIMIC: HOTEL NESANICA

Izdavač: Profil International d.o.o.

Zagreb, 2007.

Izbor i prijevod: Damir Šodan

Charles Simic rođen je 1938. godine u Beogradu. 1954. godine emigrira u  SAD i od tada živi tamo.

Simic je suvremeni američki pjesnik. Dobitnik je Pulitzerove nagrade.

Slijedi moj izbor iz izabranih (!) pjesama ovoga nadarenog pjesnika:

UNUTARNJI ČOVJEK

Nije tijelo 

stranac.

Već netko drugi.

Istu

ružnu njušku

guramo pred svijet.

Kad se češem

i on se češka.

Postoje žene

koje tvrde da su ga imale 

u šaci. A mene slijedi pas.

Možda njegov?

Ako sam tih, on je još tiši,

pa ga zaboravljam.

Međutim, sagnem li se

da vežem cipele,

on ustane.

A bacamo jednu sjenu.

Čiju?

Volio bih reći:

"Na početku bijaše on

i na kraju će biti on",

ali nikad ne znaš što je na stvari.

Noću 

dok sjedim

miješajući karte zajedničke tišine

obraćam mu se:

"Iako izgovaraš 

svaku od mojih riječi,

stranac si. I vrijeme ti je

da se oglasiš."

STRAH

Neprimjetno

strah prelazi s čovjeka na čovjeka

kao list koji predaje drhtaj

drugome.

I najednom čitavo stablo treperi,

a vjetru ni traga.

RASTAVLJANJE TIŠINE

Prvo joj odstrani uši.

Ali pažljivo, tako da se ne zgužvaju.

Oštrim zviždukom raspori joj trbuh!

Zatekneš li pepela unutra, sklopi oči

i otpuhni ga; koji god da vjetar puše.

Vode nađeš li unutra, usnule vode,

počasti je korijenom cvijeta mjesec dana žednog.

Kada dođeš do kostiju,

a psa uza se nemaš,

niti sanduka od borovine

što volovi ga uz zveket vuku,

brzo ih pod kožu zavuci.

No sljedeći put ipak zgrbi ramena

da oćutiš moć volunjske sile.

A sad u najcrnjoj kmici

polako i strpljivo posegni joj za srcem.

Morat ćeš otpuziti daleko,

sve do praznih nebesa,

ne bi li mu čuo kucanje.

VILICA

Ova čudna stvar

kao da je iz samog pakla ispuzla.

Poput ptičje noge

oko ljudožderskog vrata.

Dok je držiš u ruci

nabadajući komad mesa

moguće je zamisliti i ostatak ptice:

glava joj je poput tvoje šake,

velika i gola, slijepa i bez kljuna.

BABILON

Svaki put kad sam se molio

univerzum je rastao i širio se

a ja postajao sve manji.

Žena je umalo ugazila na mene.

Vidio sam njene goleme noge 

kako se dižu u vrtoglave visine.

Dlake među njima

sjale su se poput božje brade.

Izgledala je kao iz Babilona.

"Neprestano se smanjujem", zapomagao sam,

ali me ona, među krilatim lavovima i ziguratima,

ludim astrolozima svojih obojenih očiju,

nije mogla čuti.

HOTEL ZVJEZDANO NEBO

Milijuni praznih soba s upaljenim televizorima.

Nisam bio tamo, a sve sam vidio.

Titanik na ekranu tonuo je poput rođendanske torte.

Posjedon, noćni portir, puhnuo je u svijeće.

Koliku ćemo napojnicu dati slijepome nosaču?

U tri ujutro automat s kaugumama u praznom predvorju

sa svježe naprslim ogledalom

nova je Bogorodica s djetetom.