ANTUN GUSTAV MATOŠ

"O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,

O, taj puk što dnevno veći sljepac biva,

O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,

Pa ta svakidašnja glupa perspektiva..."

(Antun Gustav Matoš, izdvojeno iz pjesme Stara pjesma)

Za dva dana (17.03.2014.) će biti 100 godina od kada je umro jedan od naših najpoznatijih književnika, Antun Gustav Matoš. U ono svoje vrijeme, donio je u Hrvatsku dašak moderne.

Napisao je meni jednu od najljepših pjesama napisanu- Utjehu kose. No, proučavao je između ostalih francuskih književnika, i jednog od meni najdražih- de Maupassanta. Pitam se nije li pročitao njegovu igru sa mistikom i simbolikom kose u noveli Pletenica. Iako su mnogi pisci muvali sa motivima povezanima u intimnom plesu smrti, svijeća, cvijeća, zemlje, smrti, djevojačkog tijela, odra,.., kombinaciju boja prenose Maupassant i Matoš u mene skoro na isti način. Koloristički aftertaste im je sličan, ali ritam im je različit. Tko voli nadrealno, mistično, jezivo, preneseno, preporučavam od srca Maupassantove nadrealne priče. Kao i priča Pletenica, tako i pjesma Utjeha kose, na mene ne prenosi samo dojam težine, nego i boje. I to neočekivane boje. Proljetne. Svježe, britke, ali nježne. Svijetle. Livadu tako zelenu sa toliko puno cvijeća iscrtanima dječjom neizvježbanom rukom. A  tamo u daljini, na kraju livade, počinje šuma, ali svijetla, ona koja svoje listove gubi u jesen. Nebo je svijetlo plave boje, tako jasne i nevine. A sunce neprijeteće svijetli, mogu u njega gledati i ne boli me. Kada je sve tako svijetlo u tako tamnim riječima, neko svjetlo ma mora da se skrilo tu. Neka nada. U nešto bolje. Ili neka sjeta, za onim boljim što je prošlo? Život je smrt i smrt je život. Nadovezuje se on na nju i ona na njega. A snovi? Što su oni? Oni su 2 u 1. Platiš manje, dobiješ više. Karta za ringišpil od kojeg nekada povraćaš, a nekada vrištiš od veselja. 

Slijedi ova prekrasna slika od pjesme, kojoj je svaka riječ jaka i velika; puna je mirisa, boja i zvukova; duboka i lijepa:

UTJEHA KOSE

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.

U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,

Na visokom odru, u agoniji svijeća.

Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao

U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,

Sumnjajući da su crne oči jasne

Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,

Sve što očajanjem htjedoh da oživim

U sljepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

Samo kosa tvoja još je bila živa,

Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

Vrlo sažeto ću spomenuti njegovu biografiju. Zanimljiva mi je zato što mi se čini da je Matoš svoj život proveo lutajući i bježeći, skoro skroz neuspješan u praktičnom životu. Zanima me kakvog je psihičkog stanja bio. Ne mogu iz njegovih pjesama iščitati onu nestabilnost i bolest nekih francuskih pisaca. Ne znam u kojoj mjeri ih je prihvatio jer mu se sviđao naprosto novi slobodniji izražaj u pisanju, koliko ih je prihvatio jer je bio možda ogorčen svojom domovinom i ustajalošću misli tamo ili je bio istog senzibiliteta kao oni, nesretan, sanjiv, izgubljen, neadaptiran. Imam osjećaj da je sve to slučaj što sam nabrojala. Mora biti.

A.G.M. je rođen 13.6.1873. u Tovarniku (Srijem). 

Kada je išao u školu, mislim da sam pročitala, da je 7. razred pao; i to čak iz tri predmeta da je imao nedovoljan. Uči svirati violončelo. Ide u Gimnaziju u Beču. Upisuje vojni veterinarski fakultet. Gubi stipendiju jer mu ne ide. Vraća se u Zagreb. Odlazi u vojsku. Dezertira iz vojske. Ne voli stegu. Bježi u Beograd. Malo piše, malo svira kao čelist u kazalištu. Ode on opet. U Munchen, u Beč, u Pariz. Tamo ostaje nekoliko godina, živi na rubu bijede. Proučava djela Poa, Budelairea, de Maupassanta,..

Možda živi materijalno jadno, ali sigurno duhovno produktivno. Ovi ga iz Austro- Ugarske pomilovali, pa se vratio kući. U Zagreb. 1908. polaže Višu učiteljsku, no ne nalazi posao. Živi od književnog i novinarskog rada. Uključio se u književni i politički život. Uvijek je u nekim polemikama i sukobima. Okuplja oko sebe mlade pjesnike željne modernijeg izričaja, a među njima se nalazi i Tin Ujević. Živi i dalje siromašno, boemski, na rubu bijede. Razbolijeva se. Rak grla i uha. Pokušava se liječiti u Italiji. Ništa. Umire u Zagrebu. 17.3.1914. Imao je samo 41 godinu. Eto što ti je život- kako stariji ljudi znaju reći. To je tako. 

 Antun Gustav Matoš (preuzeto od matos-tovarnik.hr)

Pisao je novele, putopise i pjesme. Napisao je osamdesetak pjesama koje su objavljene 1923. u zbirci jednostavnog i meni tako nepretencioznog i najboljeg naziva- Pjesme.

Zbirka pjesama Antuna Gustava Matoša (preuzeto od NSK Zagreb)

Izabrala sam još dvije njegove pjesme:

KRAJ DRUMA

Na mjesečini pjenu

Pada vodopad.

O kad se samo sjetim

Da više nisam mlad!

O, kako zdravo diše

Polje, zemlja, zrak!

Da, noć je drugim podne,

A ja- i danju mrak.

- O rosi, roso, rosi!

Veli livada.

O, kad ću, kada kući,

Zar nikad, nikada?

Već drijema drug moj, cvrčak,

Šeta Danica.

O Bože, što li snuje

Sad moja mamica?

Kroz praskozorje snovi-

Ždrali, ždralovi,

a dušom plovi, plovi-

Val, valovi!

ŽIVA SMRT

Imao sam srce, djetinjasto srce,

Srce koje boli, boli tako jako!

Imao sam srce, bolno, bolno srce,

A kada mi ode, nisam više plako.

Bijah skoro sretan. Ali jedne noći

Moje bolno srce- jedno ptiče malo,

Našlo me u mraku, više glave stalo

I sitnu mi pjesmu sitno cvrkutalo.

- Godinu već dana, svake božje noći

Služim ko trubadur jednoj dami nagoj,

Usnulu joj dušu čudnim krojem vodim

U ljubavnoj priči i mjesečini blagoj.

Ali sinoć- jao!- gatalica presta,

Pa ko repatica pade mi na grudi

Ja sam, braćo, sinoć vragu dušu dao,

O, umrije mi, umrije moje srce, ljudi.