Svoje najljepše ljubavnike susrećeš
na izlasku iz svog života. Zaustiš
ali oni odlaze u tamu
kamo ne dopiru tvoji pozivi
sročeni u posljednji čas.
Ponuđeni leže na stolu, kao u bajci,
uspavani kraljevići okrunjeni svjetlom.
Pružaju ruku: otvorena je žila
što vodi ravno u njihovo srce.
Dovoljno ti se sagnuti usnama
kao košuta na potoku:
ovo je moje tijelo, moja krv.
Ali žila je tunel u tamu
i tama, tama baca sjenu na tvoje lijepo lice,
tvoje oči plavo podcrtava:
ne može se odlaziti ovako bez riječi
nakon toliko blizine, tolikog povjerenja!
Poneki još koleba na rubu,
još čas, kao da ti domahuje, ili
kao da ima neku poruku, sat i mjesto sastanka
i ti si spremna, još jednom, sve oprostiti;
spremna si da pođeš kamogod-
gdje je on kralj ti možeš biti kraljevnom.
I pružaš svoje blistavo lakirane nokte
za njima u tamu, svoje bijele podlaktice,
nudiš svoje bijele zube, svoje crne oči,
ali ništa, kasno je, kao da te
nitko neće, nitko ne treba.
Jesi li što pogriješila u proceduri
čarolije? Ili u cijelom životu?
Bajka se gasi i tvoj svijet ostaje
svijet stalnih oproštaja-
i ti mu to ne opraštaš.
No comments:
Post a Comment